Belcarra

Belcarra je uvala, ali nije borova vec je dio Indian Arma odnosno pacifickog okeana. Izadjes malo iz Vancouvera i eto te u zagrljaju prirode. Vrijeme idealno, sunce je visoko, vjetar se prijatnim cini.
Dan je nedjelja, zadnji u mjesecu maju, ugodno je. Inace, zadnje sedmice izdasne su lijepim vremenom sto me tjera dalje od kompjutera i svijeta virtualna. A i mrsko mi pisati. Aman mi ponestalo lafine.


Ali, nesto sam slabo spavao. Desava se, dani su duzi, toplije je. Borim se sa posteljinom i mislima. Posteljinu je lako odbaciti, skinuti sa sebe, ovo drugo, misli, teze mi ide. Ne, ne filozofirati, u auto i vozi.
Osjecam da sam umoran, podocnjaci su me zaklopili, u glavi mi je mutno. A i guzica me boli od sinoc. Bicikl...da vas misli slucajno ne odvedu negdje drugdje.


Lijepa je Belcarra. Lijep je i put sto vodi do nje. Lijepe su i kuce sto su se uz obalu u daljini poredale. Krivudam, klizim polako, gledam oko sebe, vabe me njedra prirode. Otvaram prozor, udisem duboko, njedra zato i sluze, zar ne? Zelenilo cnogoricne sume prosto omamljuje, na trenutke hipnotise. Ili me to umor savladava? Halo, ruke na volan, probudi se. Eto nas na cilju. Uvala se okeana ispruzila ispred mene.


Jedva pronalazim parking, zapravo, nisam ga niti nasao vec se parkirao na nepropisno mjesto. Neka ga tu u hladovini, ispod krosnje drveta, nece valjda mene. Ah...immigrants.
Sveprisutni miris rostilja. Park je pun ljudi. Ljude volim, guzve ne. Ne volim niti utabane staze. Volim da se verem. Mislim, da pronalazim staze kojima drugi nisu isli. Spustam se uz obalu okeana. Neutabanu...


Hodam. Tabla upozorenje ispred mene je. U slucaju velikog vala odnosno plime, postoji mogucnost da se necete moci vratiti istim putem. Uh, srce mi naraslo u sekundi od dragosti i miline. Pa ja sam istrazivac pravi! Cak niti upozorenja razna spreciti me ne mogu da uzivam u setnji i stazama sto niko jos otkrio nije. Zovite me Marti...


Mogao bih ja ovako do sutra, ali, umor me savladava. Mali predah, sjedim na vlaznoj stijeni, pogledom prebirem po skoljkama i kamenju. Sum talasa smiruje. Vodeni sam znak, izlazim iz oklopa, zatvaram oci i sutim.
Dosta meditacije, pokret, dok me onaj talas sa upozorenja ne prekrije. Verem se ponovo, ali sada asfaltom. Ogromne kuce, vile, vecinom bez ukusa, oduzimaju prirodi njenu prirodnost. Svako ima zelju u njedra da se zavuce, a ne zna da diskretan bude. Ne svidja mi se. Narusen je sklad covjeka i prirode.


Dosta je bilo za danas. Nedjeljno sam prijepodne iskoristio. Jos malo promatram plavetnilo okeanske mase i mrstim na pretjerano velike kuce. Sta fali da svi imamo kolibe? Bez kompjutera i internet konekcije? Samo sum okeana i stapovi za pecanje. Izgleda da je mene sunce udarilo u celendru. Sljedeci put kapu nosim.
Na autu, zakacena na jednom od brisaca, ceka me parking kazna. Blaga psovka odlazi u zrak...