Na visoj nadmorskoj visini, negdje u sredini ostrva, nalaze se guste sume, pasnjaci sa stokom i dobro uredjeni rancevi (imaju cak i svoje kauboje-paniolo). Znaci, idemo malo na selo, upcountry...
Prvo zaustavljanje, malo mjesto na nasem putu prema brdima, Paia. Inace, glavne industrijske grane Havaja, prije pojave masovnog turizam, bile su prerada secerne trske i ananasa. Tezak posao, koji je zahtjevao mnogobrojnu jeftinu radnu snagu. Ljudi su dolazili sa svih strana Pacifika, tako da danas Havaji predstavljaju melting pot (ne znam kako se na nasem kaze) rasa i nacija.
Govoreci o Havajima i njihovom nasljedju, zvanicni jezici su havajski i engleski. S tim da havajski rijetko ko govori, mozda 1% stanovnista, dok je engleski sveprisutan. Alfabet havajskog ima samo 13 slova, te su samoglasnici dominantni. Imena ulica i geografskih pojmova su vecinom na havajskom i dok ih izgovoris mozes vilicu komotno tri puta slomit. Ali, u tome je i car. Pa nisam ja dosao na Goli otok, nego na Maui. When in Rome...humuhumunukunukuapua'a.
Gdje sam ja ono krenuo? Na brdo, pusti se sada alfabeta i jezika havajskog. Nadmorska se visina povecava, okean ostaje iza mene. Prolazim sporo kroz mjestasca, gusto zbijena uz glavni put. Oko mene zelene se livade, reljef se mijenja, farme su velike, imaju vinograde cak. Zaustavljam se na jednoj od visoravni, izlazim da protegnem noge. Drvo je avokada ispred mene, mirise cvijece za koje ne znam ime, okean se plavi u daljini. Upcountry...
E, sad postaje zanimljivo. Nisu bas svi putevi prohodni odnosno siroki, sa asfaltom novim. Stavise, rental kompanije te upozoravaju da ne ides putevima tim (lafinasi zesci, znam ja da je njima samo do osiguranja) kao da vam se sta ne dogodi.
Ustvari, put nije toliko los, koliko se vrijeme na Havajima u sekundi mjenja. Za cas neki oblaci ili udar vjetra, vidljivost se smanji, a divljina. Treacherous...
Nema straha, ali zato domorci (citaj-lokalci...op.a) voze ko ludi. Jos ako vide da se neki turist ispred njih vuce sporo, malo im to zivac pokrene. Mada, nepisano je pravilo, ako vidis da se kolona uhvatila iza tebe, samo skrenes na prvu cistinu i propustis ostale. Tako smo i cinili.
Sada su pasnjaci i pedantno uredjene farme daleko iza mene. Vozim prema nepoznatom. Vozim gdje na karti iskidanim crticama je napisano. Ne preporucuje se...
Ali, necu ni ja belaja. Dosta je bilo za danas istrazivackog rada. Okrecem auto i nazad niz brdo. North shore iliti obala sjeverna.
Sad ja bas to i ne kontam, strujanja, valovi i ti fazoni, citavo je ostrvo pod udarom vjetrova pacifickih. Sta sve utice na tu pojavu, ne znam, ono sto znam je da su plaze razlicite odnosno , u zavisnosti od igre vjetra i valova, svaka je posebnost za sebe.
Da li je plaza za surfing, bodyboadring, snorkling ili obicno plivanje, kombinacija vjetar/okean odlucuje. Sve ostalo, do tebe je.
Uglavnom, sjeverna je obala vjetrovita sa ogromnim valovima. Plaze su namjenjene za aktivnosti surferske. Narocito u zimskom periodu, kad su valovi najveci, a udari vjetra najsnazniji. Surferi sirom svijeta u tom periodu dolaze na Havaje, takmicenja, uzbudjenje, bliski susret covjeka i prirode. Ja sam dosao na jednu od njih cisto iz radoznalosti. Surfanje je jos daleko, daleko za mene.
Samo da malo pojasnim. Sezone na Havajima ne postoje. Mislim, mozes doci u bilo koje doba godine, temperature su slicne, idealne za kupanje, suncanje, izlezavanje na plazi ili hladu. Uglavnom, zimski period je namjenjen za windsurfing.
Ovaj put, nakon obilaska visoravni Mauia, zavrsio sam na poznatoj plazi, cije ime ne znam izgovoriti. Dok pijesak mi golica ledja, a sunceve zrake po celu miluju, pogledom trazim usamljene jedrilicare na pucini okeana.
Sad sam se sjetio. Plaza se zove Ho'okipa.
Nedaleko od mene, sto bi rekao vrli pjesnik jedan, lokalci cugaju stoicki. Niko nikog ne dira, svako je u svom filmu. Jao kao turista, oni kao stalna populacija ovog pacifickog ostrva.
Jos jedna zanimljivost, kad vec spomenuh lokalce, Havaji su drzava americka sa najvise registrovanih korisnika crystal metha ili kako oni to ovdje zovu "ice".
Svaki treci je naduvan ko zeppelin, valjda im lijepo, sto ce reci kad zivimo u raju nek je maskenbal do kraja.
Ili, ipak, istini mnogo blize, zivjeti na ostrvu nije bas tako idealno kao sto izgleda. Meni da lift u zgradi oslikaju u pastelnim bojama tropskim, ako se zaglavim u njemu, pobudalim. Tako je valjda i lokalcima.
Dosta, evo jos jedan momenat da ovjekovjecim Ho'okipu i mene na pijesku njenom.
No comments:
Post a Comment