Golden Ears

Sat vremena voznje od Vancouvera prema unutrasnjosti, nalazi se Golden Ears. Carstvo divljine, istinski raj za stovatelje prirode, Golden Ears je, barem za mene, jedan od drazih parkova. Planinski vrhovi pod vjecnim snijegom, mnogobrojne pjesacke staze, jezera, guste sume, samo su dio ljepote sto cini ovu provinciju jednom od najatraktivnijih u kanadskoj federaciji. Golden Ears, eto me...


Iako tek jutro je, vec su guzve na parking prostoru. Ipak, brzo pronalazim slobodno mjesto, uzimam svoj ruksak i put pod noge. Lagana setnja uz , gustom sumom zasticenom, obalom planinskog potoka.
Potok, uz setnju, sve siri i siri postaje je. Mogao bi se cak i rijekom zvati, ma sta rijekom, Amazon u sred kanadske sume. Sve oko mene , zeleni se. To se ja malo metaforama gadjam. Cuj, Amazon...


Uspori malo, nisi na maratonu, izlet je ovo. Pricam sa samim sobom. Cesto to cinim. Sta cu, kad misli me salijecu. Budno oko moje u daljini pronalazi cistinu uz obalu planinskog potoka.
Hmm... je li potok ili je rijeka? Rijeka je garant. Gdje to pise kada potok prelazi u rijeku? Ima li logicnog objasnjenja, pravila? Cim mozes da plivas, plutas, a dubina je veca od visine tvoje, rijeka je, zar ne? Amazon pravi...


Odmor. Sjedim pored smaragdne vode, obala je strma, zelja da skocim u rijeku, neopisiva.
Ipak, ne bacam se odmah. Tako su nas ucili stari, nemoj naglo, puknut ce ti srce. Polako, uranjam noge, jednu pa drugu, ispitujem. Za divno cudo rijeka (rijeka je garant..op.a) nije hladna, stavise, ugodno je. Vise ne cekam nista. Skidam ostatak odjece i bacam se. Plutam ko odbaceno stablo bez cilja, oci su mi zatvorene, predem u sebi, lijepo mi je. Istinski osjecaj predavanja, ja i planinska rijeka, sklad, dio sam prirode. Samo neka traje.


I trajalo je. Onoliko koliko sam zelio da traje. A zelio sam da vidim sta jos Golden Ears u sebi krije. Nastavio sam gorskom stazom, osluskivao misticnu sumu u okovu od mahovine, pronalazio vodopode skrivene, kroz netaknutu bistrinu rijecnu, promatrao kamenje.
I uvijek kada se vodena masa ispred mene stvori, jezero, rijeka, potok, sta bilo, ja moram, neka sila u meni je, barem jedan korak da napravim. Nesto kao Neil Armstrong. Da to nema kakve veze sa horoskopskim znakom? Ili sam ja samo budaletina kojem ponekad treba rashladjenje. Opet, metafora...


Umorio sam se. Ali nije to onaj umor sto slama vec je prijatan osjecaj sto prozima, sto treba, sto otklanja misli sto ne zelis da nosis u sebi.
I nemam namjeru da filozofiram, vracam se polako prema autu, nastavit cu svoj put, da uzivam u danima ljeta i ljepoti prirode.