Everloving

Virus

Napao me virus vrste nepoznate. Tako barem, nezvanicno, kaze gospodin doktor kad ne moze sa sigurnoscu potvrditi sta desava sa mnom. Zadnjih se dana osjecam lose.
Vrti mi se u glavi konstantno, slab sam, mucnina me prati. Traje to po nekoliko sati, pa me pusti. Mislio sam prvo da me je srklet safato, ali, izgleda da nije. I da jeste , kako bih mogao doktorima da objasnim sta me tisti.
Spavao sam lose, krevet se gubio ispod mene, znojem prekriven sam bio. Ustajem, zombijevski sporo, gledam lik u ogledalu sto bi kao trebao biti moj. Nije babi dobro.
Ostani ti kod kuce, bolje ti je.
Odlazim do obliznje walk-in clinic, sto bi kao trebalo na nasem biti: "...dobro nam dosao, sad cemo mi tebe prvog pregledati...", gdje cekam vise od sat vremena u polupraznom hodniku, ciji su zelenkasti zidovi oblijepljeni doktorskim diplomama, usiljenim osmjesima i omorinom.

Tu pocinjem, pored vrtoglavice i zivce da gubim. Taj predivan degradirajuci odnos pacijent-doktor, gdje ti niko ne govori nista, gdje si manji od makova zrna, gdje, sjedis, cutis, camis dok ne budes prozvan i upucen u neki drugi hodnik. Obican broj na listi za cekanje. Moja nemoc, potpuna je. Prosto zelim da iskocim iz svoje koze. Koja je uopste svrha walk-in klinika?
Uvode me u neku sobicu, metar sa metar, stetoskop , bijela plahta, kozni krevet i stolica. Dolazi doktor. Krvni pritisak, dobar. Pluca, ne fali im nista. Kasljes li? Ne kasljem. Jesi li stresan? Jesam. To mora da je neki virus. Evo ti uputnica za vadjenje krvi.

Nista meni doktor nije rekao. Sumnja da neki neznani virus remeti unutarnje uho, centar ravnoteze, sto izaziva povremene vrtoglavice. Mora da je to ona uzengija, tako se barem ja sjecam sa casova biologije. Kaze, nista za brigu, proci ce. Hvala do neba , pa i dalje. Odmah, lakse mi je. Cuj dijagnoze- proci ce? Masala pregleda zdravstvenog.
I sad sam sam samcat kod kuce, vrat me boli, oci su mi na pola koplja, misice ne osjecam, dosadno mi je. I nemam nikoga da popricam, a volio bih. I ostavljam rijeci na netu koje uskoro u beskraju nestati ce. Nije ni cudo sto mi se u glavi vrti.

Trgovci srecom

Srklet

Srklet je bosanska kolokvijalna imenica, moze biti i pridjev. Srklet je nesto neodredjeno, neka praznina, koja te, s vremena na na vrijeme, mezeti natenane. Ipak, srklet je ,vecinom, uzrecica koja se svakodnevno upotrebljava kad ne znas da opises sebe i nezeljene misli koje zarobiti znaju. Moze da bude kratkotrajan, a moze i da stoji. Zadnjih dana nekakav srklet duboko u meni je.

Krivim vrijeme, ali nije. Kise su prosle, suncani su dani ponovo tu, ulice su zive, ostatak ljeta vise nego ugodan je. Pa sta mi je?
Vidi lijepog dana budalasu, mani zvizge, uzmi kameru, ako ti vec rijeci ne idu. Trgni se...

Franz Ferdinand

Da ne bude zabune, Franz je Ferdinand band iz Skotske, na proputovanju kanadskim prostranstvima. Nije to onaj napucani habsburski prestolonasljednik sto svojevremno neslavno zavrsi posjetu gradu nam Sarajevu i drzavi Bosni.
U ovom slucaju FF je vokalno instrumentalna momcad alternativnih nota sto sinoc odrza koncert u Vancouveru gradu.

Posto sam tako lijepo obnovio gradivo iz geografije, da se vratim koncertu samom. Pocetak septembra, vrijeme promjenjljivo. Mjesto odrzavanja, glavni gradski park, imenom Stanley. Carstvo stoljetne sume i divljih zivotinja raznih. Drugim rijecima, koncert na otvorenom iliti vedrim nebom. Sve je u redu i po planu, samo mi se nebo bas vedrim i ne cini.
Kako to inace biva u zivotu i u filmu, da ne bi sve bilo idealno, ukazuje se i njeno visocanstvo, kisa. Zemljo otvori se, ne, samo ne sada. Sreca mi bas i nije naklonjena.



Sta da radim? Kupio sam davno ulaznicu, rain or shine, horilo ili gorilo. Zovem prijatelja, dogovaramo se. Should I/we go or should I/we stay. Go...
Na koncertu smo. Eto ti i Franzova skotskih. Dobri su momci pravo. Zestoki, uvjezbani, razglas odlican, akustika jos bolja. Raja pocinje da se zari i pali. Svirka i ugodjaj sam, dinamicni. Kisa pocinje da pada.

Prvo pada polako, skoro neprimjetno, sitno udara po visokom celu mom. Na trenutak, zaustavlja se, pa ponovo pocinje, ali sada znatno jace.
Taman se ponadas, opasnost je prosla, kad eto ti nje ponovo. Ovaj put pljusak je pravi. Okrenut licem prema nebu, prekrasna balkanska psovka izlazi iz mene. Upotpunjena smradom tvora, mirisom sveprisutnog dima trave i iskrene nervoze, u eteru gradskog parka zauvijek nestaje. Stay cool.

Aman sam ostario. Puno toga mi smeta, a koncert je. Trebao bih da zaboravim na sve nedace, trebao bih biti sreran bez obzira na pljusak i vlagu sto me okruzuje.
Moja se koncepcija vecernjeg izlaska umalo u paramparcad razbija, na srecu, vracam se na kolosijek raspolozenja zahvaljujuci svirci Ferdinand Franza.



Danas je ponedjeljak. Nekakav je drzavni praznik, mislim da je Labour Day, ne radi se. Sjedim kod kuce, kisa je prestala, oblacno je, nazire se sunce.
U sustini , sinocnji je koncert bio vise nego dobar. Bez obzira na vremenske prilike i moje jadikovke, lijepo je otici na neki show od interesa, imati nesto za sjecanje. Ovo je bio samo moj kulturoloski doprinos ljetu Vancouvera i drago mi je.

Povlacim se sad. Sjetan sam. Necu ti pravim drame. Uzimam to kao normalno kad ljeto sa kalendara nestaje. Na redu su boje jesenje...