Franz Ferdinand

Da ne bude zabune, Franz je Ferdinand band iz Skotske, na proputovanju kanadskim prostranstvima. Nije to onaj napucani habsburski prestolonasljednik sto svojevremno neslavno zavrsi posjetu gradu nam Sarajevu i drzavi Bosni.
U ovom slucaju FF je vokalno instrumentalna momcad alternativnih nota sto sinoc odrza koncert u Vancouveru gradu.

Posto sam tako lijepo obnovio gradivo iz geografije, da se vratim koncertu samom. Pocetak septembra, vrijeme promjenjljivo. Mjesto odrzavanja, glavni gradski park, imenom Stanley. Carstvo stoljetne sume i divljih zivotinja raznih. Drugim rijecima, koncert na otvorenom iliti vedrim nebom. Sve je u redu i po planu, samo mi se nebo bas vedrim i ne cini.
Kako to inace biva u zivotu i u filmu, da ne bi sve bilo idealno, ukazuje se i njeno visocanstvo, kisa. Zemljo otvori se, ne, samo ne sada. Sreca mi bas i nije naklonjena.



Sta da radim? Kupio sam davno ulaznicu, rain or shine, horilo ili gorilo. Zovem prijatelja, dogovaramo se. Should I/we go or should I/we stay. Go...
Na koncertu smo. Eto ti i Franzova skotskih. Dobri su momci pravo. Zestoki, uvjezbani, razglas odlican, akustika jos bolja. Raja pocinje da se zari i pali. Svirka i ugodjaj sam, dinamicni. Kisa pocinje da pada.

Prvo pada polako, skoro neprimjetno, sitno udara po visokom celu mom. Na trenutak, zaustavlja se, pa ponovo pocinje, ali sada znatno jace.
Taman se ponadas, opasnost je prosla, kad eto ti nje ponovo. Ovaj put pljusak je pravi. Okrenut licem prema nebu, prekrasna balkanska psovka izlazi iz mene. Upotpunjena smradom tvora, mirisom sveprisutnog dima trave i iskrene nervoze, u eteru gradskog parka zauvijek nestaje. Stay cool.

Aman sam ostario. Puno toga mi smeta, a koncert je. Trebao bih da zaboravim na sve nedace, trebao bih biti sreran bez obzira na pljusak i vlagu sto me okruzuje.
Moja se koncepcija vecernjeg izlaska umalo u paramparcad razbija, na srecu, vracam se na kolosijek raspolozenja zahvaljujuci svirci Ferdinand Franza.



Danas je ponedjeljak. Nekakav je drzavni praznik, mislim da je Labour Day, ne radi se. Sjedim kod kuce, kisa je prestala, oblacno je, nazire se sunce.
U sustini , sinocnji je koncert bio vise nego dobar. Bez obzira na vremenske prilike i moje jadikovke, lijepo je otici na neki show od interesa, imati nesto za sjecanje. Ovo je bio samo moj kulturoloski doprinos ljetu Vancouvera i drago mi je.

Povlacim se sad. Sjetan sam. Necu ti pravim drame. Uzimam to kao normalno kad ljeto sa kalendara nestaje. Na redu su boje jesenje...