Ime banda U2, ime pjevaca, Paul David Hewson. Suncane naocale rado nosi, a neki ga od miloste zovu, Bono. Moja prica ide ovim tokom.
Zove me prijatelj i uzbudjenim glasom pita:" Hocemo li na koncert?". Kakav koncert? U2.
Otkud oni? Nista reklama, nista zvona na velika vrata, nista suplja prica marketinska. Zar su u gradu nasem?
Iako i nisam neki veliki fan njihov, rekoh sebi tiho: "Legende su to , a sa njima se nije zajebavat."
Karti nemamo. Koncert rasprodat. Medjutim, tapkarosa uvijek ima, a prijatelj moj teorijom logike vlada dobro. Doci cemo kasnije, cekat cemo da predgrupa odradi svoje, i onda, htjeli, nehtjeli, kupit cemo ulaznice. Tako je i bilo.
Karte su nase. Cijena je koju smo trazili mi, dolara 40, sto bi nasi stari rekli... each. U2, opleti.
Dvorana, puna. Naravno, mjesta su nasa negdje u tacki. Daleko, visoko, na tribinama impozantnog zdanja. Meni odgovara, stavise, ljubitelj guzve nisam.
Bina, ogromna, izgleda spektakularna. Slicno maketi svemirskog broda gorgutanskih razmjera, samo sto ne poleti. Osjecam se kao na setu nekog od Spielbergovih filmova, evo ih, U2 izlaze na scenu. Svijetla se gase i pale. Show pocinje...
Poznate i manje znane pjesme, prozimaju me. Gledam, slusam, u laganom ritmu, njisem se. Vidim nevidljive oreole nad glavama njihovima. Da, ne lazem, jasno se vide. Osjecam fantazmogoricnu auru gracioznosti kako se siri i sve vecom postaje. Cutim zracenje, jednostavnost postojanja, ne da godi, less is more. Ja sam na koncertu legendi!
I bas nesto drago mi bi. Sto sam tu, sto godine znacaj nemaju, sto sam stariji, i sto su oni stariji od mene, i sto se jos uvijek najezim kad cujem : "...where the streets have no name..."
No comments:
Post a Comment