Isolated

Meditaciji u pohode

E, neces vise kiso mene mezetiti. Misli me napadaju, horde pitanja u glavi kozaracko kolo igraju. Osjecam zategnutost, a kaisa na sebi nemam. Nesto nije u redu.
Odoh si kupku subotnju pripremit. Pobjedit cu te sotono jesenja, ove mi tastature, ako lazem.
Napunit cu kadu do vrha, zavuc cu se pod pokrivac od lagane pjene, zatvorit cu oci i odlutati prostranstvima gdje svijetlost je vjecna, a dusa mirna kao povrsina planinskog jezera.
Ne mozes covjece vise ovako. Nisam ja Gary Cooper, a strong, silent tip, pa da samo sutim, trpim. Balkan je postojbina korijena mojih. Il' cu pocet urlikat il' me drzite sto dalje od sebe.
Uzimam cisto rublje, peskir pod ruku, pravac kupatilo. Indijo, majko nasa, meditacija, potrebna mi je. Pustaj vodu, ritual zapocinje.

Nasmijan sam ko Ravi Shankar, stamen ko kip neznana junaka. Kazu knjige, imate aktivnu i pasivnu meditaciju, izaberite, do vas je i discipline vase. Ja cu ovu drugu, pasivnu. Ne misliti nista narednih pola sata. To je moja meta.
Namjestam vodu na odgovarajucu toplinu, stavljam cep u slivnik kade, pustam mlaz. Uzimam sampon i to onaj mali, sto sam marno zadnji put iz hotela, ruzmarin ili je lavanda, nisam siguran. Sipam sadrzinu svu, uglavnom, samo neka mirise.
Inace, to mi je specijalnost. U kojem god hotelu odsjeo, dusa mi pomest sve one sapuncice i sampone. Neka ih, zatrebat ce, i to je valjda dio meditacije. Aktivne.

Kada je puna, kupka je spremna. Ulazim polako, voda je topla, da ne kazem vruca. Tijelo mi se na temperaturu privikava. Uranjam pod povrsinu kao plasticni patak skinut iz izloga radnje sa igrackama. Ne micem se. Samo mi kljun viri, hocu reci, nos, da do nezeljene zabune ne bi doslo. Zatvaram oci. Tonem u polusan.

Odjedanput, ulazi mi zena u kupatilo:
"Joj, izvini, kaki mi se"
"Nemoj Tita ti marsala, nemoj sada, vidis da sam upo u nirvanu"
"Ne mogu...sila mi je...nista se ti ne brini...samo uzivaj"
"Sta uzivaj? Svi me napadate...nigdje mira...kisa...ti...urota. Hocu svoje kupatilo!"
"De ne budi dosadan...brzo cu".
"Vozi, bugija, donesi mi one mirisljave svijece i ugasi svijetlo"
"Uh, jest neko opasan"
"Ni u kupatilu ne mogu smiraj naci. Cuj, kaki joj se dok ja meditiram. Blasfemija."

Bez obzira na iznenadni diverzantski upad bracne druzice moje, meditivna seansa u potpunosti uspijeva. Misli sam umirio, ali ne i upotpunosti otklonio. Stavise, razmisljao sam, samo, nekako drugacije, trezvenije. Kontao sam o nekim stvarima, pokusavao da ih odgonetnem. Ohmmmm...

Odlaganje. To je moje drugo ime. Odlaganje je sindrom koji nam oduzima energiju, lisava nas snova, samopostovanja i uzbudjenja sto zivot nosi u sebi. Samodisciplina je jedini izlaz iz tog sablona. Puno odlazem i tesko se nosim s tim. Sabotiram samog sebe.
O tome sam razmisljao danas, u kupki tople vode, prekriven mjehurima sampona otudjenog iz hotela zaboravljena imena. Sutra je nedjelja...

Sama

Radost

"Spavao sam i sanjao da je zivot radost. Probudio sam se i vidio da je zivot sluzba. Sluzio sam zivot i shvatio, sluzenje je radost".
Rabindranat Tagore

Novembarske kise

Cetvrta je sedmica novembra, kisa ne prestaje. Zrake svijetla nisam vidio danima. Automobili usporeno prolaze, odzvanja natopljeni asfalt ceste pod tockovima. U usima sum, ali nije morski.
Vlazna noc prekriva grad. Tamno je i ne vidi se puno. Kakva je razlika? Noc ili dan, svejedno je. Probudis se, mrak. Na poslu si osam sati, polumrak. Vracas se kuci, u susret, sumraku. Novembarske kise nimalo prijatne nisu. Cini mi se da cujem sirenu u daljini.

Ovdje postoji izraz kojim se zeli ukazati na problem tame. Kise i kratki dani, krivci su glavni.
Seasonal disorder, zovu ga strucno. Pomanjaknje prirodnog svijetla. Mozak drugacije reaguje. Odnosno, uopste i ne reaguje. Sunce sija, lijepo je. Nema sunca, osmijeh nestaje.
Razmisljam, cista biologija. Svjetlost je izvor zivota. Ne trebaju mi enciklopedije. Znam ja dobro sto je disorder sezonski. Kada kise stanu, progledat cu. Za sada, samo skiljim...

Petak je trinaesti

Petak je trinaesti i sati je skoro tri, lokalno vrijeme. Praznovjere kaze, ovo moze biti nezgodan dan, a ja mrmljam sebi u bradu:" Kad ce vec jednom pola pet".

Raspadam se. Pravo mi je mrsko raditi. Sjecam se serijala filmova, kako smo to mi zvali, strave i uzasa, Friday the 13th. Ali, bas se i ne sjecam da su tako strasni bili. Mozda iz ove perspektive ili vremenske distance, sad mi se cine nevinim, da ne kazem, smijesnim.
Iskreno, nikad nisam niti bio ljubitelj horrora, ali strasne filmove pamtim. Jedan od njih je "The Shining" i legendarna uloga Jack Nicholsona kad iskrivljena lica, sjekirom rastura, komad po komad, vrata kupatila:"...here's Johnny...". E, njega bih mogao pogledat na petak trinaesti. Pogrijesio ne bih.
Mogao bi proci i The Blair Witch Project, niskobuzdetni film, koji me je svojevremeno dobro prodrmao pored malog ekrana. Volim i soundtrack Halloweena, bas je nekako upecatljiv, u pamcenju mom jos uvijek izbrisan nije.

Sve ostalo, rutinski. Jos jedan petak, jos jedna pauza, jos jedan dan sa kalendara nestaje. Kise su stale, zahladnilo je. Okolne planine pod snijeznim su pokrivacem debelim. Oku posmatraca ugodnim se cine. Eto...

Ova ne e mojot dom