Behut

Raspust je, mjesec juli se blizi kraju, upeklo. Ja i prijatelj moj , odlucili da zapucamo na more. Solo.
Skupilo se nesto para, prvo cemo vozom do Ploca, pa gdje nas tinejdzerski putevi i zelja odvedu. Sator, vrece za spavanje, adrenalin nepoznatog i seksualno mastanje. Idemo.

Krivuda magistrala pred nama, primorska mjesta nestaju iza ledja. Plavi se Jadran kao u pjesmi, ushicenost i znoj prozimaju autobus. Namjera nam je da sidjemo prije Makarske. Kazu, dobrih kampova ima.
Uskoro stizemo na odrediste nase. Prostrani kamp duboko zavucen u gustu sumu. Mirise kora drveta, morski zrak njezno miluje lice, suskaju iglice bora pod nogama. Razapinjemo sator, pustolovina zapocinje.

Razliciti smo karakteri, ja i prijatelj moj. Nase suprotnosti su nepremostive, nasi pogledi obrnuti. On ne moze moje suplje, ali, gotivi me pravo. Ono sto je meni smijesno, njemu nije. Ono sto se meni cini interesantnim, njemu, dosadno je. On bi da svakoj curi pridje, ja bi da kuliram malo. On je praktican, ja puno filozofiram.
Elem, bilo je tu nekih cura vise se i ne sjecam dobro. Znam samo da je mene u tim shemama uvijek cekalo nezeljno mjesto. Mastao sam da me spuca strijela Amorova, ali nje jednostavno bilo nije.
Prolazili su nasi dani brzo, dzepovi su otanjili i morski se odmor neminovno priblizio kraju. Nazad prema Plocama.

U vozu, tisina. Rastanak je uvijek tuzan, makar bio i povratak sa mora. Zato ljudi sute, misli ih odvedu, sjeta ih prekrije. Sutjeli smo i mi. Voz je krenuo, plavi je Jadran iza nas nestao.
Priblizavamo se gradu nasem, vec je mrkla noci i kupe je prazan. Uzdah tuge iz dubine njedara glasno izlazi. Prijatelj moj, tjeskobnim se cini.
"Sto si ubehutio? Nije nam bas toliko lose bilo?", moje je pitanje.
"Ma, jasta, super nam je bilo"
"Sta sad ne valja?"
"Sve valja. A to sto nismo nista naguzili, to je ko normalno, jelde?"
"Hajde ba, ko da ce neko znat"
"Boli tebe cuna, a sta cu ja rec' daidzi?"