Bliski susret nepoznate vrste

Godina je pri kraju, okruzenje je tropsko, valovi su velicine srednje. Idealni uvjeti za drevnu havajsku razbibrigu , boogie boarding, iliti na nasem, s daskom na okean, pa gdje te valovi odbace.

Nedaleko sam od obale. Sunce przi po ledjima, valovi udaraju bez prestanka, ni popisat ko covjek se ne mozes. Lezim na dasci strpljivo, cekam svojih pet minuta slave i ulazak u istorijske citanke.
Slabo to meni ide. Vise se mucim nego sto znam. Vise sam pod vodom nego iznad nje. Ne konta moj mozak tehniku tropsku; kako uhvatiti idealan val i otklizati povrsinom okeana kao nabildani likovi u turistickim prospektima. Nervoza me hvata.

Najednom, sa obliznjeg mola, poveca grupu ljudi uznemireno vice:"...run,run...".
Nesto oni pokazuju rukama prema pucini, meni iza ledja, face su im uzbudjene. Sta sad ne valja? Ne smijem se ja ni okrenut. Vec sam zamislio neku morsku azdaju kako halapljivo zabija celjust u mene, krvi do koljena, a pomoci nema.
Garant je ona Spelbergova ajkula, ma sta ajkula, kit ubica najgore vrste. Stotinke su to, odluka se donosi brzo. Zao mi umrijet, a ni zadnje rijeci oprostaja smislio nisam.

Kad je mene panika uhvatila! Tito dragi, kakav Sean Connery i onaj njegov "Lov na crveni oktobar". Kad sam poceo mlatarat rukama i nogama i usima, ni torpedo na nuklearni pogon mi ravan nije bio. Zaboravio sam disat, mislit, rezonovat. Najradje bi onu dasku zafrljacio, dzaba mi samo smeta, ali, hocu ja s njom na valove. Eto ti sada, okreni se ako smijes. Nosen strahom i slanom vodom okeanskom, skoro sam se u plicaku razvalio.
Napokon, okrenem se, kad ono, tuljan, foka, morz, seal, sta li je bilo vec. Isto covjek bez glasa, pored mene morski stvor pliva bezbrizno. Pa kud mene nadje od ovolikog okeana, hajvanu jedan. Ak' mi srce od straha puklo nije.

Zadihan, izlazim iz okena, drhtavom rukom stiscem dasku, vracam se na plazu. Dok se zena davi u smijehu i gutljaju kafe, prepricavam dogadjaj nemio. Mozes mislit, plivao sam sa tuljanom.
Ne bi meni bilo krivo da me je barem safato negdje na pucini, nego, u plicaku, pred ljudima, a ja ko raketa nuklerana, bjezi, sibaj, dok mozes. A on, dobar ko hljeb, niti laje niti ujeda.
Sad mi zena tepa, tuljane moj, mada bih vise volio da se ajkulom zovem. Ali, eto, ne moze covjek da bira i da zna kakav ga bliski susret ceka u prostranstvu okeana.