Jedanaesti sprat

April je mjesec, prvo je proljece nakon rata. Osjeca se zivost, kako se to strucno kaze, ulice su pune entuzijazma. Grad se budi, saobracaj je gust.

Nedaleko od mene nalazi se jedanaesti sprat. Nista neobicno, nista od znacaja. Samo jos jedna zgrada u betonskom nizu, samo jos jedan stan sa pogledom, samo jos jedan uspon liftom. Krecem se u pravcu zadatom.
Ulazim u zgradu, pronalazim lift, pritiscem dugme. Penjem se sporo, izlazim isto tako. Jedanaesti je sprat.

Otvaram vrata, staklena su. Trazim poglede dobrodosle, ne nalazim ih. Prolazim uskim koridorom, mracno je. Zaustavljam se u prostoriji velicine minijaturne. Sjedam na prvo slobodno mjesto. Sta cu ja ovdje? Pitanje lebdi.
Ispred mene mikseta. Zagusljivo je i nervoza nesigurnosti osjeca se. Vide se debeli slojevi prasine, masni otisci prstiju, polutamno je. Sunce slabo ovdje prodire.
Cuje se zamor, samo sto nije buka. Svi su neprirodno uzurbani, namjesteni, neki su veseli cak. Pogled mi kruzi s lijeva na desna. Snimam ocima sto vise mogu. Zaustavljam se naglo, dovoljno sam vidio. Ovo bi kao radio-stanica trebala da bude.

U gomili glasnoj, djevojka duge, crne kose i pokreta spretnih, pokusava do rijeci da dodje. Istice se u masi, mada, nenametljiva je. Izgleda kao da se svadja, istina , drugacija je. Ona samo gotivi cool face , mediokriteti je nervoznom cine.
Osmijeh joj je sirok, ruke pune su papira. Uzurbano krece se, energijom nesputanom, ispunjena je. Boja glasa lijepa je, recenice su kratke, povezane i sa stilom.
Vrijeme je za vijesti. Crveno se svijetlo gasi, glas njen u eter odlazi.

Suhoparne vijesti nestaju, muzicka podloga preuzima radio-talase. Djevojka osmijeha siroka hitro ustaje sa stolice. Pruza mi ruku, predstavlja se. Jedno prijateljstvo zapocinje. Jedanaesti se sprat prijatnim cini.