Spirit

Spirit, to je ko biva, duh, nesto u nama, oku nevidljivo, dodiru ruke neuhvatljivo. Energija sto pokrece, snaga koja ispunjava.
Duhova ima raznih: kucni, ratni, Zagor Te-Nej, da ih ne nabrajam sada sve. Trenutno, meni najzanimljiviji, olimpijski je.

Grad moj na obali Pacifika uskoro ce ugostiti zimske igre, a duha niotkuda. Ili ga barem ja osjetiti ne mogu. Ravnodusan sam.
Eto, sta ti je svijet kapitalisticki. Oduzima mi osjecaje. Na sve strane zvona ponosna, imamo igre, imamo igre, sve je nesto veselo, osmijesi su siroki, svi su spremni, neugodnih iznenadjenja nece biti, plamen olimpijski moze slobodno da se zapali. Ipak, nesto nedostaje. Spirit. Duse, javi se.

Eh, kako se nekad duha imalo. Sjecanja me vracaju u drzavu bivsu i februar davni. Zbog zimske olimpijade u Sarajevu poceo sam pratiti sve one dosadne sportove, od onih sto se sankama niz led spustaju, preko cura sto se brzo klizu, pa do onih sto trce na skijama, da bi pred ciljnom ravninom, sa balama sto vise, iscrpljeni padali kao pokoseni, da ne kazem, kruske.
Legenda kaze, a kakvi bi mi to ljudi Balkana bili kad legenda ne bi imali, da je nocni cuvar bob-staze na Trebevicu malo ko bio popio, zanijela ga muzika narodna iz izlizanog kasetofona, okliznuo se slucajno, upao u istoimenu stazu, spustio se sutke i bez kocenja, te zavrsio na cilju sa guznim opekotinama treceg stepena.
Hajd, budi ti sad pametan, vjeruj legendi li ne. Jebiga, ako nista barem lijepo zvuci, a i duh igara, osjeca se.
Legenda druga kaze da je (mada je ovo istina ziva)da je jedan sarajevski ugostitelj puko po usima Kirka, babu od Douglas Michaela, naplativsi mu rucak malkice skuplje (kojih stotinu dolara vise), tako da je cak i holivudskoj zvijezdi racun sumnjiv bio.
Medjutim, revnosni cuvari reda i socijalizma, obuceni u civilne, jednobojne Mont jakne, na vrijeme su osujetili ovaj brutalan napad(sto bi se u danasnje vrijeme okarakterisalo kao teroristicki cin najgore vrste) i doticnog gospodina lisili slobode i bubrega na neodredjeno vrijeme, a Kirku vratili pare i olimpijsko povjerenje. Eh, nije bilo zajebancije sa Titinom milicijom.

I gdje sam sada? Na obali kanadskog Pacifika, predolimpijska guzva je na ulicama, saobracaj je usporen, snijega nema, a duha jos manje. Niti sam radostan niti sam tuzan, nekako, svejedno mi je. Jos jedna je sedmica iza mene. Uskoro, zapocet ce zimske olimpijske igre.