Februar je dvanaesti

Kisa je, mjesec drugi u godini, dan je petak. Olimpijska se baklja veceras pali, ceremonija se svecana sprema, igre slobodno poceti mogu.
Ovaj bi datum kao trebao znacajan u mom zivot biti. Ne dogadja se bas svakom da dva puta ima priliku domacinom olimpijskih igara se zvati.
Na poslu su pomahnitali, obuceni u raznorazne dresove sa kanadskim listom javora, osjecaju se ponosno da ne kazem posebno. Izuzev vlage sto u kosti mi je usla i neaktivnosti radne, ja ne osjecam nista. A grumpy immigrant, sto bi rekao Mesa, stao sam na sredini puta. Ni tam ni vam. Ne pripadam nigdje.

Snijega nema , barem ne u gradu i na okolnim planinama, te se sve otuznim cini. O sarajevskoj sam olimpijadi rekao gotovo sve i ne mislim se puno zadrzavati na danima tim. Ono sto mi u sjecanje dolazi je ogroman snijeg.
Bilo je slicno kao sada. Sve je bilo spremno, entuzijazam, radni kolektivi, studenti i djaci, svi su s nestrpljenjem cekali pocetak igri. Samo snijega nije bilo.
I preko noci, da bas preko noci, pao je ogroman snijeg. Kao mana iz biblijske price, dar prirode s neba, u cas, zabijelile su se nase olimpijske planine, sela i gradovi.
Ali kakav je to snijeg bio! To se ne zaboravlja. Brat bratu, visine vise od metar. Svi su bili angazovani, vojska, milicija, rezervisti, organizatori, mnogobrojni volonteri. Cak ni skole nisu radile, jer, jednostavno nisi mogao doci do njih.

I tu zastajem. I odlazim mislima u prostrano dvoriste, gdje nas samo uzani, nabrzinu, utabani put iliti prtina, vodi kroz nepreglednu snijeznu masu do ulaznih skolskih vrata. Uzimamo lopate i udarnicki, sa vriskom radosti puberteske djece, zapocinjemo nasu borbu za cisto skolsko dvoriste.
I sjecam se da smo mokri do koze bili i da u slinama oskudijevali nismo, i sjecam se nasih crvenih lica i usiju ozeblih od zime, i sjecam se ogromnog lonca sa cajem, i sjecam se ruzne frizure skolskog pedagoga, i sjecam se jedne cure kako je rekla da ce svom djetetu dati ime Gregor, i sjecam se da su na vratima bile zeljezne sipke, i sjecam se da smo pjevali hit pjesmu sa prvog albuma sarajevskog novog benda koji se je zvao Valentino:"...nocima ja proklinjem telefon sto me ne budi, danima ja mrzim zvono sto ne zvoni...".

Februar je dvanaesti, grad Vancouver, godina olimpijska. Odoh ja na youtube...