Nesto se ja pitam ( a vazda se ja nesto pitam i preispitujem) da li je ovo sto ostavljam iza sebe na netu, ovi bljeskovi sjecanja, ceprkanje po memoriji, svakodnevni dogadjaji, izmisljeni i stvarni, uljepsani ili obicni, da li se ovo zove flash fiction?
To bi kao trebao biti novokomponovani izraz koji sam negdje procitao/cuo, literarno-elektronska definicija kojom se opisuje kratka prica ili knjizevni pokusaj.
Navodno, kompjuterski ekran djeluje demoralizirajuce na citaoca, zraci, boli glava, bjeze slova.
Drugim rijecima, da bi citaoc prilikom logiranja, u svrhu opustanja uz kaficu i dim cigare, bio fokusiran, zainteresovan, zaintrigiran, prica treba biti kratka ili sto bi nasi stari rekli, straight to the point.
Dobro, ne treba ni biti sa nekom poentom, vec mora da ima nesto, odnosno da bude dovoljna, ne presiroka, ne predugacka. Inace, izgubit ce mi se citatelj(ka), zaboljet ce ga oci, unervozit ce se, preskocit ce pricu skroz, i garant zavrsit na youtube-u trazeci muzicku satisfakciju umjesto literane.
Da zakljucim , prije nego sto mi citaoc izgubi strpljenje i ode na gore pomenuti site, flash fiction bi trebala biti idealna forma knjizevnog, net-spisateljskog izraza. Najefikasniji pokusaj da iza sebe ostavis (elektronski) misao, ne koristeci velike rijeci, paragrafe bez kraja, vec originalnost izraza i osmijeh na licu citaoca.
Jao, jesam nesto dubokouman danas...
No comments:
Post a Comment