Olimpijada bez zime

Zimska je olimpijada u punome jeku. Zivo je, bucno, dogadjanja su razna u gradu. Manifestacija svjetska, ljudi ko mrava, sto bi drevna pjesma porucila, veselje se siri na sve strane. Samo, nesto joj fali. Nema zime.
Dobro sto nema snijega, napravit ce njega masine i organizatori vrijedni, ali sto je toplo, prosto nestvarno za ovo doba godine. Sa zimskom olimpijadom stiglo nam je i rano proljece. Ne bunim se.

Vikend sam proveo u setnji, a igre ko igre, ne znace mi bas puno. Lijepo je vidjeti sve te boje vesele, rasirene zastave i iste takve osmijehe. Lijepo je prosetati centrom grada, probijajuci se kroz rijeku ljudi obucenu u sarolike dresove patriotizma, uzeti kafu i posmatrati oko sebe.
Ali, nesto u meni, nedostaje. Stresnim se cinim, nevoljnim, samim time moje uzivanje upotpunjeno nije. Nemam namjeru da lamentiram nad pitanjima sto zivot postavlja, okrecem se, pronalazim krosnju drveta, blago podizem glavu. Behar mirise...