Sova je bio profesor istorije. Ime nije bitno sada, nadimak njegov, dovoljan je. Crte lica, kretnje, boja glasa, hod, cinili su naseg Sovu, nadaleko prepoznatljivim.
Ucenici, ta predivna stvorenja socijalizma, puna strahopostovanja i nezasite gladi za skolskim gradivom, profesora su Sovu gotivili pravo. Na njegovim casovima disciplina je bila misaoni pojam, iza njegovih ledja, s vremena na vrijeme, cula se onomatopeja znana. Huhu...huhu...huhu.
Sova je imao istoriju u malom prstu. Pricalo se da posjeduje privatnu biblioteku impozantne velicine. Znao je sve. Od dekadentnog Rima i Bizanta, preko raskosi renesanse i baroka, do nezaboravnih epopeja drugog nam svjetskog rata.
Vecinom obucen u tamno smedje odijelo jednostavnog kroja, Sova je djelovao strogo ili je on barem takvim zelio da se cini. Medjutim, za tinejdzerski bunt i adrenalin u venama to dovoljno bilo nije. Na Sovinim casovima nisi mogao da budes ozbiljan cak i da si zelio. Strogoca nije uzimala maha, samo smijeh, larma i poneki ukor, bili su dio uobicajenog repertoara.
Na nase djecacko odusevljenje, Sova je imao obicaj da hrakne u izguzvanu, kariranu, maramicu i nijemo promatra zelatin plucni kao Bismark mapu ujedinjene Njemacke. Naiva cista.
Jednom prilikom safatao me iznenadni napad smijeha sto se zaustaviti tesko moze. Situacija komorna, atmosfera ozbiljna, a tema ratna. O istoriji ovdje pricamo, nije to mala zajebancija, jos jedna osujecena neprijateljska ofanziva iza nas, jos jedna pobjeda pravde nad silama zla.
Gusim se, bezuspjesno hvatam zrak, suze mi niz obraze idu. Lice sakriveno sakama, zgrceno je. Tito me promatra sa zidne fotografije, ovo je groteska, drama na pomolu, posljedni je cin. Stanite ljudi, umirem, nemojte vise, puknut cu.
Ne znam sta je sa Sovom dalje bilo. Ulazna vrata sive, skolske, zgrade davno su zatvorena iza mene. Zivotni me put tamo vise nikad odveo nije.
Samo ponekad, kada draga, nikad zaboravljena lica, u misli mi navrate, na trenutak epizode skolske na povrsinu sjecanja izrone. Sjednem, odvojim vrijeme i komad papira sa linijama, zamislim razred, komesanje i nevinost odrastanja.
Ove rijeci poklanjam svim skolskim za uspomenu i sjecanje dugo. Njihov osmijeh siroki, nagrada moja biti ce. Huhu...huhu...huhu.
2 comments:
Svatko od nas ima nekog svoga Sovu. Ja ih imam nekoliko, ali oni najdraži umrli su: moja učiteljica od 1-4. osnovne i moj art teacher, 10th grade. Nju sam susretala u gradu do smrti od prije nekoliko godina. Za smrt Mr. B-a, kako smo ga zvali, saznala sam nedavno, kada sam ga htjela potražiti. Zato, pokušaj saznati što je sa Sovom. Biće mu drago.
Prica o Sovi mi je sama naisla. Neki dragi skolski likovi preko facebooka su mi pomogli...sjecanja su probudjena...atmosfera srednjoskolska je za trenutak ozivjela.
Nesto kao crtani film:"...djeco, Ivica se zovem, kog nacrtam bude ziv..."
pozdrav
SD
Post a Comment