Dusa

Dusa je nesudjeno ime za jednu od prvih i najpoznatijih tuzlanskih cevabdzinica. Da do nezeljene zabune ne bi doslo u ovoj prici dusa se cita- Dusha.
Vecinom, raja ju je zvala, limenka, iako joj ni to nije bilo pravo ime. Za nas ,gladnu djecurliju tinejdzersku, originalna lozinka poslije zadnjeg skolskog casa :"Hocemo li kod duse", bila je signal potvrde. Naravno, dvaput se nije trebalo reci.

Cevapi kod Duse su bili blizu tadasnje Pinge, na maloj uzvisini kad se krene spustat od grada prema glavnoj ulici, nazovi je, magistrali. Tacnije, nalazila se preko puta zgrade "Aero-Kluba", nedaleko od legendarne raskrsnice, koja je nakon svakog veceg pljuska bila pretvorena u urbano jezero i nemoguca za normalan saobracaj.
Ne mogu sad sa sigurnoscu da tvrdim zasto smo bas redovno kod Duse na cevape isli, jer bilo je i drugih, mozda cak i boljih. Da li sto je bio na nasem putu prema kuci ili sto su mu , ipak, cevapi i poljev bili drugaciji nego kod ostalih. Kako bilo, znam da smo uvijek nekako skupili novac za srednju sa vise poljeva (tada se jos zvala -partizanka) i nista nam vise vazno bilo nije.

Cevabdzinica kod Duse nije bila nista narocito. Izgledala je kao montazna, limena baraka, na brzinu sklepana. Okruzena skromnom bastom, obliznjim gradskim parkom i mirisom rostilja, cevabdzinica je imala glavnu prostoriju, srednje velicine, jeftine drvene stolice i stolove. Sa desne ulazne strane dominirao je sank, kasa i mali otvor za narudzbe. Iza sanka, vedra, nasmijana lica vlasnika.

Bila su dva brata, mozda i tri. Uvijek isti, svjeze obrijani, sa jakim brkovima i uredno pocesljani na stranu. Obuceni u konobarsku crno-bijelu kombinaciju, njihovi su pokreti bili prezicni i bez greske. Bezrezervno mogu reci, balet pravi.
Ulaskom u cevabdzinicu, zauzeo bi prvo slobodno mjesto, skinuo jaknu, ostavio skolsku torbu na praznu stolicu do sebe i pogledom kruzio dok te ne snime.
Skoro neprimjetno, kao jesenji list sto bezbrizno pada sa obliznjeg stabla gradskog parka, jedan od brace bi lagano prisao, stvorio se pored tebe i tiho, gotovo necujno, najblaze sto moze, progovorio samo da ti mozes cuti:"Izvoli duso".

Puno je to znacilo nama. Puno je znacila ta paznja, tih par rijeci na uho izgovorenih, to pitanje prepoznatljivo, taj osjecaj da te neko od starijih, poznatih, zna, postuje cak. Puno je to znacilo, vjerujte.
Mozda je i to razlog sto smo se kod Duse stalno vracali. Mozda je i to razlog sto su moja sjecanja toplija prema njemu nego na druge cevabdzije. Mozda i taj blagi, roditeljski glas , tiho izgovoren, presudnu ulogu u svemu ovom ima. Ma sta mozda. Sigurno je.

Bez obzira na sve, odlazak na cevape kod Duse neizbjezan je bio ritual djetinjstva generacije moje. I onaj koji se sjeca dobro, i onaj koji je dio nje i koga ponekad iznenadna sjeta posjeti, znati ce o cemu pisem.
I dan danas, kad me nesigurni imigrantski putevi dovedu u posjetu na par sedmica, uvijek rado navratim kod Duse.
Iako sada ima na stotine cevabdzinica, restorana i vjerovatno bolje hrane, odem maksuzije na srednju sa vise poljeva, nadajuci se potajno da cu barem jos jednom kao zreo covjek cuti blagi glas djetinjstva:"Izvoli duso".