Patriotizam

Netom zavrsene olimpijske igre iznjedrile su, meni do sada neznan fenomen adoptirane domovine, patriotizam.
Razdragana masa, obucena u crveno-bijele dresove i lica namazanih tim istim bojama, protekle je dvije sedmice svakodnevno okupirala srediste grada, zabavljala se na zatvorenim ulicama, cinila karnevalsko ozracje.
I nema nista lose u tome. Stavise, bilo je veselo, smijalo se glasno, slavilo i tugovalo. Staro i mlado, pijano i trijezno, atraktivno i smotano, s ponosom je kliktalo uspjesima sportskim i otvorenu pripadnost domovini svojoj pokazivalo. Patriotizam je bio sveprisutan.

I moram reci, iznenadili su me. Ovdje ljudi bas i ne pokazuju emocije, narocito ne patriotske, s obzirom da je zemlja mozaik nacija, rasa i relgija, svako otvorenije isticanje simbola i nacionalne ikonografije mora biti politicki izbalansirano da ne bi uvrijedili jedan druge. Olimipijada je dosla kao porucena.
I zato kazem da sam iznenadjen. Zar treba olimpijada da se covjek pokrene, da osjeti, da recimo, apaticni , srednjovjecni gospodin i bakica azijatskog porijekla, izadju iz svoje koze svakodnevne neutralnosti i javno se pretvore u grlate patriote.
Mozda u sebi nose kompleks inferiornosti ( a ko od nas ga ne nosi?) sto im je prvi susjed najmocnija zemlja svijeta, pa traze povoljnu, priliku kao sto je olimpijada (kod nas bi to garant bila Evrovizija... ta prekrasna glazbena priredba...op.a) da pokazu drugima sebi svojstven identitet i mjesto na svjetskoj mapi znacaja.

Nego, gdje ja vidim sebe u svemu tome s obzirom da zivim, radim, redovno placam porez i gradjaninom ove zemlje se zovem? Nikad nisam osjecao patriotizam bilo koje vrste. Ni tam, ni vam, ni prije ni sada. Je li to u redu?
Jest da volim cevape i seksisticke viceve u kome su glavni akteri muska imena sa cetiri slova, kao sto ovdje ljudi vole smoked salmon i hokej, da li je to dovoljno da covjek osjeca pripadnost nekome ili necemu, drzavi ili narodu? Gdje zavrsava iskreni patriotizam, a pocinje kic?
Da li ja manje volim, pripadam, ako nisam dovoljno grlat i namazan bojama nacionalnim ili me, generalno, grupiranje bilo koje vrste, jednostavno odbija. Mesa, de i ti reci nesto...

Suma sumram. Trgovanje patriotizmom unosan je posao, a ja za trgovine bas i nesto nemam dara. Bez obzira gdje ti adresa bila, bez obzira kojima zastavama mahao i pred kojim himnama uspravno stojao, patriotizam je za mene kao religija. Intimno, individualno, samo tebi svojstveno. Cuvaj ga kod kuce, a zastave cemo lako.