Elvis

Misli me vode prema Partizanu, jednom od klubova (nazovi ga disco ili nocni), tadasnje Tuzle. Tacnije, sportsko drustvo ili zgrada u kojoj su se odrzavale razne kuturno-sportske priredbe omladine socijalizma, nosila je to ime slobodarsko, a u sklopu njenom nalazio se i istoimeni klub. U kuloarima tinejdzerskim slovio je kao rockerski ili sto bi danas rekli, underground.

Partizan je bio skroman kao i vrijeme u kome smo odrastali. Sama sala, gdje se pustala muzika i poneki koncert odrzavao, uvijek je krcata bila i zagusljiva do granica izdrzljivosti. Mix-pult, platneni ekran i disco kugle sto svjetlost prigusenu odbijaju, cjelokupan inventar bio je.
Izvan sale, nezaobilazna garderoba i naslonjeni muzjak na isaranom zidu sto se upucava curama koje su za trenutak od duhanskog dima pobjegle. Uz stepenice, kad se krene na gornji sprat, cekao te miomiris wc-a sto nagriza nepce i siroki sank-bar sa standardnom ekipom lokalnih mangupa kojih muzika bas i nije zanimala. To je bio Partizan.

Nekako u to vrijeme na sceni se pojavise bandovi sto imidzom i lirikom razbise standardnu rock formu i socijalne tabue. Izgledali su cudno, obuceni u demodirane, karirane, gastarbajterske sakoe, imali su cudna imena i jos cudnije frizure. Izgledali su kao raja s kojom se druzis, a pjevali su jezikom kojim se ti svakodnevno sluzis. Neko ih je prozvao slucajno ili s namjerom, novi primitivci.

Primitivci su posjetili i nas. Vijest se brzo siri gradom, veceras u Partizanu, Elvis svira. Nije Presley, a kamoli tamo neki drugi stranac, vec je nase gore list, preziva se, J. Kurtovich.
Na koncert smo dosli ja i prijatelj moj. Dva golobrada tinejdzera u spenser, antilop cipelama, izlizanim, teksas jaknama i malo duze kose. Dva radoznala djecaka slicnih interesa i zeljni zive svirke. Da prica ima autenticnost pravu svoga cu prijatelja nazvati D. Steta bi bilo da zaborav prekrije sjecanje.
Predgrupa je bio Hidrant, legendarni tuzlanski band, i moj se prijatelj otuznim cinio. Mogao sam osjetiti povrijedjenu sujetu djecacku , jer te se je noci na bini mjesta i za njega trebalo naci. Da, moj drug D, sa basom u rukama i adrenalinom adoloscenta u venama, te je noci trebao biti predgrupa Elvis J. Kurtovicha. Ali, cudni su putevi tinejdzerski. Ne znam sta je ustvari i bilo, nesporazum mozda ili je garant management bio los. Kakogod, sto nije sudjeno, nije moglo ni da se desi.

Svirku Elvisa i ne pamtim bas dobro. Sjecam se dobro pjevaca, Rizo, kako pozdravlja raju iz Skojevske i tihog, ljepuskastog, gitariste, Ricl Drazena, koji ce ubrzo Elvisa zamijeniti Jabukom sto su je crvenom zvali i iznenada izgubiti svoj mlad zivot u saobracajnoj nesreci , tamo negdje, nize Jablanice.
Mada i nisam nesto bio u tom fazonu new primitivizma, Elvis je bio unikatni muzicki proizvod jednog podneblje i jedne generacije. Bili su podcijenjeni, ili mozda neozbiljno shvaceni, nikad veliku slavu stekli, uvijek ostali raja, spremni za jednostavnu svirku i neobavezno zezanje. Isto kao i te noci , jednog davnog decembra, u zagusljivoj sali Partizana. Godina je proslo dvadeset i pet.