Maj je cetvrti

Na danasnji dan, prije tacno godina trideset, netragom je nestao i u legendu usao, vispreni lik istancanog ukusa i neodoljivog sarma. Ime mu je bilo Joza.

Toliko je toga o njemu napisano i receno vec, da sve sto bih dodao ja, bilo bi samo puko nabrajanje, neumjesno ponavljanje, mozda i blasfemija cak. Zato ne zelim da ponavljam sture informacije i govor jezika zlih. Jozi to ne treba. Joza je iznad njih.
Ne pamtim ga dobro, godina sam imao deset, previse mali da znam, nedovoljno odrastao da pretpostavljam. Stariji su tiho izgovarali ime njegovo. Joza je bio drugaciji od drugih. Revolucionar. To sada sa sigurnoscu znam.

Kazu da je ljubio puno zena i da je s nekavim zidarima povezan bio. Kazu da je imao svoju lozu, bravarski stroj i vinograd privatni. Kazu da je jednim hicem jelena u trku pogoditi mogao, a ni od medjeveda bjezao nije. Kazu da je macevati znao, a u valceru, na iznenadjenje mnogih, okretan bio. Kazu da je volio dizajner odijela svijetlije boje i da su mu kubanske cigare godile pravo. Kazu da je volio putovati i upoznavati krajeve egzoticne cija se imena tesko izgovoriti mogu. Kazu da je sjetan ponekad bio, kada je kroz zatamljena stakla Ray-Ban naocala sa svog galeba promatrao pucine beskraj.
Kazu da legende ne umiru nego se stvaraju, samim time Joza jos uvijek za mnoge zivi. Godina je proslo trideset.