Dosadna kisa, ona sitna, sto udara sa svih strana, od koje se ne mozes sakrit, a jos manje na ignore listu stavit, padala je preko vikenda i jos uvijek prisutna je. I ovo popodne, sipi, kao ostre iglice bora sto po licu grebu te, ne prestaje.
A u glavnom gradskom parku koncert. Trip-hop legende, Massive Attack. Iako sam sa nestrpljenjem cekao svirku, ne ide mi se nikako. Krenuti ili odustati? Ostati i cutati? Leci i zaboraviti? Dvoumim se.
Hajd' sto mi se ne ide nikako vec sam nervozan i radrazljiv do granica trpeljivosti. Sam sebe podnjeti ne mogu. Pa koja je onda i poenta da idem?
I zasto bas danas kisa? Zasto je vrijeme protivnik stalni i pobjednik vecinom? Zar nije proljece u punom mahu , skoro pa ljeto ce? I sta fali malo sunca za promjenu da bude? Ma ne treba ni da bude, samo, nemoj mi kise dosadne. Stani padavino vlazna. Evo, srklet blagi, prozima me.
Pocinjem da gundjam, a to za ovu pricu zanimljivo nije. Prekidam vremensku tiradu i vracam se koncertu samom.
Ukratko. Bila je subota i vecer sa kisom. Massive Attack, koncert na otvorenom. Promrzao i pokisao do koze, cekam na prve tonove. Docekujem ih sirokogrudno i sa kapuljacom na glavi.
Koncert je iznad svih ocekivanja. Mada daleko od svojih naslavnijih dana, Massive Attack su legende, rodonacelnici jednog muzickog izraza sredine devedestih koji jos uvijek traje. Nose koncert profesionalno i bez greske. Iznenadjen sam prijatno.
Pulsirajuci ritam, zvuk sto pokrece, vokali i pjesme za pamcenje. Raspolozenje se javlja, sitni koraci, zaboravljam na vrijeme. Hipnoza subotnje veceri, njisem se lagano, improviziram ples na kisi. Zadovoljan se vracam kuci.
Kisa i dalje pada, ponedjeljak se vuce sporo, oblaci pokrivaju okolne zgrade. Umoran sam, neispavan i ne radi mi se nista. Kafa je ispred mene, skupljam misli i utiske, kad ce vise kraj radnog vremena, sam sebi postavljam pitanje. Zadnji je dan mjeseca maja, sutra juni zapocinje.
No comments:
Post a Comment