Taman pokrivac proljetni nadvija se nad gradom sto ga zovem svojim. Sitna kisa prekriva zadnji petak majski. Mjesec je pri kraju, a prijatnost proljeca i nisam osjetio bas. Malo se sve otuznim cini, nedostaje mi sunca svjetlost. Vikend zapocinje.
Kroz brizljivo ociscene prozore balkonskih vrata, promatram dan sto nestaje. Vidljivost je slaba, lakse mi je reci tako, nego, ne vidi se nista. Ne znam koliko je sati, zar je to i bitno, ionako je manje nego sto se cini. Pretpostavit cu da je oko sedam.
Glava me neslusa, za sada ne boli, ipak, mogucnost za tu neugodnost postoji. Osjecam umor sedmice iza sebe, ruke su mi teze nego obicno, muci me ostatak danasnjeg rucka duboko zavucen negdje u desnima, kojeg koncem izvaditi pokusao sam bezuspjesno. Rame me desno steka.
Otvaram vrata balkonska, tek toliko da osjetim strujanje zracno. Mirise vlaznost kise, zrak je svjez, godi glavi sto podmuklo tinja. Prigusenost saobracajne guzve cuje se u daljini.
Upaljeni televizor i laptop ispred mene, jedino su drustvo moje. Prebacujem na food channel, povremeno bacam pogled na bljesteci ekran i dosadne reklame sto se redaju jedna za drugom. Zaustavljam se za tren i promatram momka sto ostrim nozem vjesto ribu za veceru priprema. Akrobatski, spretan je, izgleda kao da se igra sa njom. Apetit mi se iznenadan budi.
Zatvaram vrata balkonska, pozdravljam dan sto nestaje. Gasim televizor, zavrsavam javljanje. Ceka me vecera, youtube i "Kuda idu divlje svinje".
No comments:
Post a Comment