Friday, 30 July 2010
Jad & Cemer
Ljeto je, juli se blizi kraju, dani su topli, ne pretjerano vreli. Bas onako kako treba. Lagano prelazim netom i vijestima.
Sve je isto. Niti se ima sta za reci, a jos manje za procitati. 'Ajd sto ja nemam sta za reci, ali sto novine, elektronske i papirne, mogu dosadne biti, pa to ti je cudo nevidjeno. Smor zivi.
U novinarskom bi se zargonu ovaj period nazvao, sezona kiselih krastavaca. Sto ce reci, pisi, ponavljaj gluposti i bezvezarije, uvijek ce se naci neko da ih cita. Jedan od njih sam, nazalost, ja.
I tako pocinju moja jutra ljetna. Kafa, laptop i zanimljivosti rodnog kraja.
Edin Dzeko prelazi u Juventus, Edin Dzeko ostaje u Wolfsburgu, Bayern se zanima za Dzeku Edina, Edin Dzeko se osjeca relatvino, Edin se Dzeko naslonio na ogradu pomocnog igralista, Dzeko sutno loptu desnom nogom, Dzeko na treningu podrigno slasno, Dzeko prdno iznenada, pometnja ziva, vrata su se stadiona otvorila treskom.
A najbolje od svega su, slag na tortu budalastina i novinarske nekreativnosti, hvalospjevi drkadzijski o napucanom techno-klubu na Jadranu, u uvali Zrce, a ostrvo je Pag. I to je zadnjih godina moderno pravo i to je sada in i svi koji zele biti vidjeni ljetuju tamo.
Tu se prostru fotografije nabildanih muskarca sa skupocjenim suncanim cvikama, sve sam mucho do mucha, prepanule cure sa izvjestacenim osmijesima i istim takvim oblinama. I sad oni nesto masu, vrte guzicama, igraju, kao zabavljau se pravo. Techno ritam udara, alkohol ih nosi i pokoja blaga droga. Zive zivot sto deset na sat. Apsolutno romanticno. Samo im jos treba Deen i Hana, a u backgroundu, Vlatka i Dolores, kako izmjenjuju netom napisane memoare i lascivna iskustva o metuzalemima. Slika je upotpunjena.
I sad kao ja treba njima da zavidim. Na cemu? Na paradi kica i neukusa? Na nebesko izvajanim tijelima i laznim osjecajem vaznosti ? Kao , oni uzivaju, a ja ne. Kao, oni su face, a ja samo jos jedan kompleksas skriven iza tastature.
Pa eto, zavidim, sta mogu. Ja cu se ispucati na netu i vratiti svom nezanimljivom zivotu, bez disco kugli i lakih droga. Necu imati o cemu da pricam, necu imati o cemu da se hvalim. Oni su moji idoli i ja bih volio da sam kao oni, da sam na njihovom mjestu, a oni nikad ne bi voljeli da su kao ja, a jos manje da mijenjaju mjesta odnosno stil zivota.
Nabijem ja uvalu Zrce i sve zajedno sa svim njihovim dizajnerskim naocalima i osmijesima bez sjaja. Nabijem sve te ustogljene sponzoruse, silikone, skrivene celulite, depilirane moralne maske i ufurane tipove bez sarma. Nabijem i samog sebe sto citam ovakve clanke i ostatak dana uznemiren budem.
Bas sam se lijepo ispucao. Dobro je da su izmislili internet, lakse je. Mada, iskreno, kad se ovako iznerviram bezveze, radost veliku mi predstavlja citanje komentara na spomenute zanimljivosti. Nalaktim se lijevom rukom na lice i polako, uz kafu, dok osmijeh iskreni me ne prekrije.
Sve je isto. Niti se ima sta za reci, a jos manje za procitati. 'Ajd sto ja nemam sta za reci, ali sto novine, elektronske i papirne, mogu dosadne biti, pa to ti je cudo nevidjeno. Smor zivi.
U novinarskom bi se zargonu ovaj period nazvao, sezona kiselih krastavaca. Sto ce reci, pisi, ponavljaj gluposti i bezvezarije, uvijek ce se naci neko da ih cita. Jedan od njih sam, nazalost, ja.
I tako pocinju moja jutra ljetna. Kafa, laptop i zanimljivosti rodnog kraja.
Edin Dzeko prelazi u Juventus, Edin Dzeko ostaje u Wolfsburgu, Bayern se zanima za Dzeku Edina, Edin Dzeko se osjeca relatvino, Edin se Dzeko naslonio na ogradu pomocnog igralista, Dzeko sutno loptu desnom nogom, Dzeko na treningu podrigno slasno, Dzeko prdno iznenada, pometnja ziva, vrata su se stadiona otvorila treskom.
A najbolje od svega su, slag na tortu budalastina i novinarske nekreativnosti, hvalospjevi drkadzijski o napucanom techno-klubu na Jadranu, u uvali Zrce, a ostrvo je Pag. I to je zadnjih godina moderno pravo i to je sada in i svi koji zele biti vidjeni ljetuju tamo.
Tu se prostru fotografije nabildanih muskarca sa skupocjenim suncanim cvikama, sve sam mucho do mucha, prepanule cure sa izvjestacenim osmijesima i istim takvim oblinama. I sad oni nesto masu, vrte guzicama, igraju, kao zabavljau se pravo. Techno ritam udara, alkohol ih nosi i pokoja blaga droga. Zive zivot sto deset na sat. Apsolutno romanticno. Samo im jos treba Deen i Hana, a u backgroundu, Vlatka i Dolores, kako izmjenjuju netom napisane memoare i lascivna iskustva o metuzalemima. Slika je upotpunjena.
I sad kao ja treba njima da zavidim. Na cemu? Na paradi kica i neukusa? Na nebesko izvajanim tijelima i laznim osjecajem vaznosti ? Kao , oni uzivaju, a ja ne. Kao, oni su face, a ja samo jos jedan kompleksas skriven iza tastature.
Pa eto, zavidim, sta mogu. Ja cu se ispucati na netu i vratiti svom nezanimljivom zivotu, bez disco kugli i lakih droga. Necu imati o cemu da pricam, necu imati o cemu da se hvalim. Oni su moji idoli i ja bih volio da sam kao oni, da sam na njihovom mjestu, a oni nikad ne bi voljeli da su kao ja, a jos manje da mijenjaju mjesta odnosno stil zivota.
Nabijem ja uvalu Zrce i sve zajedno sa svim njihovim dizajnerskim naocalima i osmijesima bez sjaja. Nabijem sve te ustogljene sponzoruse, silikone, skrivene celulite, depilirane moralne maske i ufurane tipove bez sarma. Nabijem i samog sebe sto citam ovakve clanke i ostatak dana uznemiren budem.
Bas sam se lijepo ispucao. Dobro je da su izmislili internet, lakse je. Mada, iskreno, kad se ovako iznerviram bezveze, radost veliku mi predstavlja citanje komentara na spomenute zanimljivosti. Nalaktim se lijevom rukom na lice i polako, uz kafu, dok osmijeh iskreni me ne prekrije.
Friday, 16 July 2010
Wednesday, 14 July 2010
Monday, 12 July 2010
Vrati se
Drago Ljeto. Ne pisem ti tako cesto kao prije, ne sto ne zelim, jednostavno, lijepo je vrijeme. Barem je bilo.
Uzivao sam u suncanim danima sto su iza mene, osjecao se privilegovan, nagradjen. Strpljiv sam bio i docekao tvojih njedra zagrljaj. Setao sam podignuta cela ulicama probudjenog grada, pracen larmom razdragane mase i mirisima znanim. Lakonski ostavljao poglede neprimjetne na oskudno obucene zene sto cutke su prolazile. U potpunosti, predao sam ti se.
Drago Ljeto, zasto si nestalo ponovo, iznenada i bez najave?
Zar cemo opet prolaziti dobro znanom stazom patnje i pitati se u sebi tiho gdje su nestali dugi, ljetni dani sa suncem? Zasto je tvoja cud nepredvidljiva i teska za prihvatiti?
Danas su se vratili krupni oblaci, vjetar je pojacan, hladan cak, temperature su pale znatno. Dan je tezak i neodredjen. Ne mogu vise ovako. Reci, da li ima buducnosti za nas?
Ponovo obucen u kosulju dugih rukava, prazan sam. Sve mi se cini kao da nikada nismo ni bili zajedno, kao da prosla sedmica samo daleki san bila je. Boli me ovaj julski ponedjeljak sto uskoro ce da nestane.
Drago Ljeto, ovako vise ne ide. Rostilj sam ocistio, cevape zamijesio, povrce sezonsko pripremio, balkon pospremio. Bradu skratio, navukao osmijeh iskreni, radovao se dolasku tvom. Otvorio sam ti se i vise nego sto je trebalo. I sta dobivam zauzvrat? Oblake tamne s mogucom kisom i hladan vjetar sto na jesen vuce.
Gubim povjerenje u tebe. Nezamjeri mi, moram ti reci. Znam da nikada u potpunosti necemo pripadati jedan drugom, ali, zar je tri mjeseca u godini tako tesko odvojiti, ljepotu toplih dana sa dragim ljudima podijeliti?
Necu ti vise pisati. Uzalud su moje rijeci, uzalud je zelja da budemo sto vise zajedno. I bolje je tako, manje boli, igrati se mojim emocijama vise neces.
Nazalost, nisam izrezbareni totem , okruzen hordom turista sa digitalnim kamerama, sto nepomicno stoji i prkosi promjenama vremenskim. Nisam. Covjek sam, kao i drugi, od krvi i mesa, satkan od osecaja i zelje za ugodnijim sutra. Zivo sam bice kome treba paznja, toplina i suncevih zraka sjaj. Drago Ljeto, ne zelim da ti dosadjujem vise. Samo mi se vrati, znas da volim te.
Uzivao sam u suncanim danima sto su iza mene, osjecao se privilegovan, nagradjen. Strpljiv sam bio i docekao tvojih njedra zagrljaj. Setao sam podignuta cela ulicama probudjenog grada, pracen larmom razdragane mase i mirisima znanim. Lakonski ostavljao poglede neprimjetne na oskudno obucene zene sto cutke su prolazile. U potpunosti, predao sam ti se.
Drago Ljeto, zasto si nestalo ponovo, iznenada i bez najave?
Zar cemo opet prolaziti dobro znanom stazom patnje i pitati se u sebi tiho gdje su nestali dugi, ljetni dani sa suncem? Zasto je tvoja cud nepredvidljiva i teska za prihvatiti?
Danas su se vratili krupni oblaci, vjetar je pojacan, hladan cak, temperature su pale znatno. Dan je tezak i neodredjen. Ne mogu vise ovako. Reci, da li ima buducnosti za nas?
Ponovo obucen u kosulju dugih rukava, prazan sam. Sve mi se cini kao da nikada nismo ni bili zajedno, kao da prosla sedmica samo daleki san bila je. Boli me ovaj julski ponedjeljak sto uskoro ce da nestane.
Drago Ljeto, ovako vise ne ide. Rostilj sam ocistio, cevape zamijesio, povrce sezonsko pripremio, balkon pospremio. Bradu skratio, navukao osmijeh iskreni, radovao se dolasku tvom. Otvorio sam ti se i vise nego sto je trebalo. I sta dobivam zauzvrat? Oblake tamne s mogucom kisom i hladan vjetar sto na jesen vuce.
Gubim povjerenje u tebe. Nezamjeri mi, moram ti reci. Znam da nikada u potpunosti necemo pripadati jedan drugom, ali, zar je tri mjeseca u godini tako tesko odvojiti, ljepotu toplih dana sa dragim ljudima podijeliti?
Necu ti vise pisati. Uzalud su moje rijeci, uzalud je zelja da budemo sto vise zajedno. I bolje je tako, manje boli, igrati se mojim emocijama vise neces.
Nazalost, nisam izrezbareni totem , okruzen hordom turista sa digitalnim kamerama, sto nepomicno stoji i prkosi promjenama vremenskim. Nisam. Covjek sam, kao i drugi, od krvi i mesa, satkan od osecaja i zelje za ugodnijim sutra. Zivo sam bice kome treba paznja, toplina i suncevih zraka sjaj. Drago Ljeto, ne zelim da ti dosadjujem vise. Samo mi se vrati, znas da volim te.
Thursday, 1 July 2010
Nedostajes mi
Drago Ljeto. Nema te. Gdje se krijes? Mjesecima cekam na dolazak tvoj i zagrljaj sto grije. Sta je stalo izmedju nas? Reci, ako je do mene, pokusat cu da ispravim greske svoje. Molim te, javi mi se, tek toliko da osjetim tvojih zraka strast.
Tmuran je dan. Hladnim se cini. Kisa se muci, malo hoce, malo nece, krene, zamagli stakla vlaznoscu svojom i nestane. Bio sam spreman do kraja juna da cekam na tebe, ali sada, sve u meni, lomi se. Osluskujem tisinu, brinem se. Sta se s tobom desava?
Ovo nije fraza jednog cetvrtka, usitinu mislim tako, mada zvucim usamljen i slomljen. Nadao sam se potajno da cu danas, juli je prvi, ugledati raskos ljepote tvoje ili barem za tren osjetiti toplinu sto prija. Kako bi bilo divno da si tu! Da me iznenadis onako kako samo ti znas, da me prigrlis, stisnes, privijes sebi na grudi, uvuces u njedra, progutas citavog. Kako bi bilo divno da nestanemo, da trajemo vjecno, da budemo dovoljni jedan drugom. Bojim se da te gubim, a zelja u meni veca je no ikada prije. Nedostajes mi.
Drago ljeto. Kao sto rekoh, juli je prvi i ovo vise nije smijesno. Ne trazim od tebe odgovore ishitrene niti zelim da te pozurujem. Samo, ukazi mi na tracak nade, na toplije sutra. Tuga, duboko, u meni je.
Nisam na bickl ove godine sjeo, nisam majcu kratkih rukava nosio, nisam nigdje na odmoru bio, nisam se posteno oznojio, nisam tradicionalno, rostilj na obali okeana raspalio. Da li trazim puno?
Kod mene je danas praznik drzavni i ja ga provodim radno. I bolje je tako. Misli su mi zaokupirane, na trenutak zaboravljam, pravim se da mi je svejedeno, ali znam da nije. Nedostajes mi.
Drago Ljeto. Sutra ne radim, ako ti to ista znaci, ipak, lijepo bi bilo da navratis. Ne zelim da ti se namecem, ali, uistinu, bez pretjerivanja laznog, volio bih da te sutra vidim. Volio bih da te osjetim kako zrakama sunca prelazis blago po visokom celu mom dok na sebi nosim zastitinu kremu i nove, tek kupljene, suncane naocale. Volio bih da te mogu uhvatiti za nevidljivu ruku prirode, osjetiti toplinu i saputati na uho, tiho, kao u pjesmi. Ostavljam te da razmislis,odlazim sada, postovat cu svaku odluku tvoju.
Ne brini, ne, nisam tuzan. Ako tako mora da bude, neka bude, sudbinom nazvati cu je. Prihvacam realnost neizbjeznu, neminovnost sto boli, cekat cu i dalje. Samo zelim da ti kazem glasno. Nedostajes mi!
Tmuran je dan. Hladnim se cini. Kisa se muci, malo hoce, malo nece, krene, zamagli stakla vlaznoscu svojom i nestane. Bio sam spreman do kraja juna da cekam na tebe, ali sada, sve u meni, lomi se. Osluskujem tisinu, brinem se. Sta se s tobom desava?
Ovo nije fraza jednog cetvrtka, usitinu mislim tako, mada zvucim usamljen i slomljen. Nadao sam se potajno da cu danas, juli je prvi, ugledati raskos ljepote tvoje ili barem za tren osjetiti toplinu sto prija. Kako bi bilo divno da si tu! Da me iznenadis onako kako samo ti znas, da me prigrlis, stisnes, privijes sebi na grudi, uvuces u njedra, progutas citavog. Kako bi bilo divno da nestanemo, da trajemo vjecno, da budemo dovoljni jedan drugom. Bojim se da te gubim, a zelja u meni veca je no ikada prije. Nedostajes mi.
Drago ljeto. Kao sto rekoh, juli je prvi i ovo vise nije smijesno. Ne trazim od tebe odgovore ishitrene niti zelim da te pozurujem. Samo, ukazi mi na tracak nade, na toplije sutra. Tuga, duboko, u meni je.
Nisam na bickl ove godine sjeo, nisam majcu kratkih rukava nosio, nisam nigdje na odmoru bio, nisam se posteno oznojio, nisam tradicionalno, rostilj na obali okeana raspalio. Da li trazim puno?
Kod mene je danas praznik drzavni i ja ga provodim radno. I bolje je tako. Misli su mi zaokupirane, na trenutak zaboravljam, pravim se da mi je svejedeno, ali znam da nije. Nedostajes mi.
Drago Ljeto. Sutra ne radim, ako ti to ista znaci, ipak, lijepo bi bilo da navratis. Ne zelim da ti se namecem, ali, uistinu, bez pretjerivanja laznog, volio bih da te sutra vidim. Volio bih da te osjetim kako zrakama sunca prelazis blago po visokom celu mom dok na sebi nosim zastitinu kremu i nove, tek kupljene, suncane naocale. Volio bih da te mogu uhvatiti za nevidljivu ruku prirode, osjetiti toplinu i saputati na uho, tiho, kao u pjesmi. Ostavljam te da razmislis,odlazim sada, postovat cu svaku odluku tvoju.
Ne brini, ne, nisam tuzan. Ako tako mora da bude, neka bude, sudbinom nazvati cu je. Prihvacam realnost neizbjeznu, neminovnost sto boli, cekat cu i dalje. Samo zelim da ti kazem glasno. Nedostajes mi!
Subscribe to:
Posts (Atom)