Nedostajes mi

Drago Ljeto. Nema te. Gdje se krijes? Mjesecima cekam na dolazak tvoj i zagrljaj sto grije. Sta je stalo izmedju nas? Reci, ako je do mene, pokusat cu da ispravim greske svoje. Molim te, javi mi se, tek toliko da osjetim tvojih zraka strast.

Tmuran je dan. Hladnim se cini. Kisa se muci, malo hoce, malo nece, krene, zamagli stakla vlaznoscu svojom i nestane. Bio sam spreman do kraja juna da cekam na tebe, ali sada, sve u meni, lomi se. Osluskujem tisinu, brinem se. Sta se s tobom desava?
Ovo nije fraza jednog cetvrtka, usitinu mislim tako, mada zvucim usamljen i slomljen. Nadao sam se potajno da cu danas, juli je prvi, ugledati raskos ljepote tvoje ili barem za tren osjetiti toplinu sto prija. Kako bi bilo divno da si tu! Da me iznenadis onako kako samo ti znas, da me prigrlis, stisnes, privijes sebi na grudi, uvuces u njedra, progutas citavog. Kako bi bilo divno da nestanemo, da trajemo vjecno, da budemo dovoljni jedan drugom. Bojim se da te gubim, a zelja u meni veca je no ikada prije. Nedostajes mi.

Drago ljeto. Kao sto rekoh, juli je prvi i ovo vise nije smijesno. Ne trazim od tebe odgovore ishitrene niti zelim da te pozurujem. Samo, ukazi mi na tracak nade, na toplije sutra. Tuga, duboko, u meni je.
Nisam na bickl ove godine sjeo, nisam majcu kratkih rukava nosio, nisam nigdje na odmoru bio, nisam se posteno oznojio, nisam tradicionalno, rostilj na obali okeana raspalio. Da li trazim puno?
Kod mene je danas praznik drzavni i ja ga provodim radno. I bolje je tako. Misli su mi zaokupirane, na trenutak zaboravljam, pravim se da mi je svejedeno, ali znam da nije. Nedostajes mi.

Drago Ljeto. Sutra ne radim, ako ti to ista znaci, ipak, lijepo bi bilo da navratis. Ne zelim da ti se namecem, ali, uistinu, bez pretjerivanja laznog, volio bih da te sutra vidim. Volio bih da te osjetim kako zrakama sunca prelazis blago po visokom celu mom dok na sebi nosim zastitinu kremu i nove, tek kupljene, suncane naocale. Volio bih da te mogu uhvatiti za nevidljivu ruku prirode, osjetiti toplinu i saputati na uho, tiho, kao u pjesmi. Ostavljam te da razmislis,odlazim sada, postovat cu svaku odluku tvoju.
Ne brini, ne, nisam tuzan. Ako tako mora da bude, neka bude, sudbinom nazvati cu je. Prihvacam realnost neizbjeznu, neminovnost sto boli, cekat cu i dalje. Samo zelim da ti kazem glasno. Nedostajes mi!