Prodje ljeto kao da ga nije niti bilo. Zvanicno pocinje jesen, eno, na kalendaru pise jasno. Hvala na prijateljskom podsjecanju, ne treba meni niko da mi tu radosnu vijest ukaze. Dovoljno je da bacim pogled kroz vlazna okna balkonska i razdraganost me jesenja (sve)obuhvata. Kisa i to ona, znam je ja dobro, sto ukoso pada, od koje se sakriti ne mozes i koja uskoro ne misli stati. Predivno. Jos mi samo fale balade Joy Divison ili Mizara, pa da me lagano uninaju u ambijentalnost jeseni rane.
Glava me boli. Tako to biva, vremenske me promjene mezete, jucer bilo suncano i bez ijednog oblaka, sad ne vidim dalje od pola metra. Osjecam se ko damu odnosnu u skladu. Motam podpitanja u sebi, sto tinjaju u jednoj od ladica vijuga mozdanih, je li vrijeme jedini uzrok mojim glavoboljama cestim? Eh, da ti je znati...
No comments:
Post a Comment