Sinoc je bilo suncano, a danas je kisa. Sinoc je bila nedjelja, a danas je Labor Day. Nasim bi se jezikom reklo, praznik je rada. I jedan i drugi neradni su bili. Prvi ponedjeljak u septembru sa kalendara nestaje. Pada noc i svijetla grada u daljini se polako pale.
Ne mogu da prihvatim da ljeto svome se kraju blizi. Zar su topli dani vec u proslost usli? Puno je toga u meni, uznemiran sam i slabo se braniti znam. Sve nekako prolazi tiho, kao mali, stakleni pjescanik okrenut naopacke, nestaje u nepovrat. I ova je noc dosla brze nego sto sam mislio. Dani su kraci i ja ih osjecam tako. Treba mi detaljna higijena misli, generalni remont, promjena, a to bas i ne ide lako. Sjetan sam.
Sta se desava u gradu mom? Godisnji je vasar i to stoti po redu. Ljudi se vesele sitnim stvarima i trose na gluposti. Sutra skola za djecu zapocinje.
Na cudjenje svih, salmon se ove godine, na svom putu prema okeanu, u jatu ukazao. Ribari su vise nego sretni bili.
Ne mogu reci da nisam iskoristio produzeni vikend. Bio sam s prijateljima, bio sam u prirodi, vrijeme nam je bilo naklonjeno, ugodno smo se osjecali. Sjela mi je setnja uz obalu, hladno pivo i pohovani calamari. Ipak, moje raspolozenje varira, nemir je stalni. Ne bih trebao biti takav, znam, ali, lagao bih da je drugacije. Pogled na sumrak s balkona sobe zna da me trgne i misli oraspolozi. Ponekad...
No comments:
Post a Comment