On the road

Kako naci balans u ovom dobu informativne zasicenosti? Sve ti se cini dostupno, lako, izbor je velik, prevelik cak . Trebao bi biti sretan sto imas mogucnost pruzenu, ipak, sve si udaljeniji, od sebe, od drugih. Nedostaje ti nesto. Ustvari, nedostaje ti puno toga. Najvise sitni trenuci odmora i lezerno putovanje bez prevelikog planiranja.

Nepisano je vjerovanje da ljudi, vecinom, od putovanja ili odmora ocekuju da im se desi nesto lijepo, neocekivano, nesto sto ce pamtiti i pricati rado. U slucaju da im se nista ne desi, razocarani si. Da li bas tako mora da bude?
Citava filozofija putovanja je da ne mislis. Da nekako sklonis brige u pretinac podsvijesti, izadjes iz okova misli sto stezu, stavis katanac na ozbiljnost zivota i uputis se u nepoznato. Zvuci jednostavno. Sta te onda zadrzava da to i ne ucinis?
Nisam smiren, daleko od toga, prihvatam literalnu formu kao oruzje samoobrane. Pruza sansu da usmjerim misli negdje drugdje. Zato cu da pisem.
Nece ovo biti neki uglancani turisticki pamflet niti prepoznatljivo zuti National Geographic, sto nemarno je bacen na pretrpani stol frizerskog salona dok cekas na svoj red za sisanje. Ovo su moja zapazanja, trenuci sjecanja, sitni detalji i nemam ih namjeru uljepsavati. Let's hit the road.


Uzimam sedmicu dana odmora i usmjeravam se prema obali Oregona. Uvijek se iznerviram na granici. Uvijek. Mrzim granice. Ima nesto u njima sto me odbija. Pocetak mi je putovanja bitan, mozda je i tu korijen moje granicne averzije. Ne volim da me zadrzavaju bezrazlozno i namrsteno postavljaju pitanja sto logiku u sebi ne nose. Svijet je sirok i ima mjesta za sve. Strpljivost mi nije jaca strana. Pustite me.

Prelazim granicu, silazim ubrzo sa autoputa, zaustavljam se na prvoj benzinskoj pumpi. Tu nestaje sav moj patriotizam adoptirane domovine, punim rezervoar do vrha, benzin je znatno jeftiniji nego kod nas. Razgovor sa lokalcem na pumpi ugodan je i neusiljen. Osjecam se slobodniji. Hocu reci, oslobadjam se.
Biram manje prometan put, probijam se`vijugavom cestom kroz unutrasnjost Washington drzave. Priroda je predivna. Mocan planinski masiv koji se prelazi lako, tamnozelena rijeka prati ga uzduz. Uskoro ce malo mjesto, odmorit cemo za kratko, nazvat cu ga Leavenworth.


Ne svidja mi se, a reci cu i zasto. Kako se na nasem kaze a tourist trap? Ako prevod znate, eto, tako sam ga osjetio. U zamku, uhvacen sam, ali ne zalim se.
Smjesten na visoravni izmedju planinskih vrhova, Leavenworth lici na losu repliku nekog bavarskog sela. Natpisi na njemackom, arhitektura u skladu , satro gotika i slicno.
Parkiram nedaleko od glavne ceste, izlazim hitro. Toplotni udar augusta, za trenutak me osamucuje. Nisam ocekivao ovako toplo vrijeme. Sta se desava, ipak, planina je ovo, gdje je svjezi zrak i sve sto ide uz to.
Hodam polako, gledam oko sebe. Prate me namjesteni osmijesi prodavaca i miris kobasice sa rostilja. Ustirkane konobarice u sarenoj uniformi i sise sto stoje uspravno. Uredno cvijece u drvenim saksijama i jeftino izradjeni suveniri sto se prodaju skupo. Leavenworth. Idemo dalje.