Put nas vodi dalje uz obalu Oregona. Nailazimo na malo mjesto, kojim dominira uzvisina od pijeska. To bi kao trebalo da se zove pjescano brdo ili dina, jelde? Nisam siguran, ipak cu ga samo zvati, brdo. Meni izgleda pravo visoko, Triglav nije, ali, blizu mu je.
U slaboj sam kondiciji, gazim pijesak duboko, idem sporo prema vrhu, gubim na trenutke dah. Ideja je bila dobra, ali ostvarenje iste nesto teze ide. S mukom stizem na cilj, pogledom s vrha, nagradjuem sebe. Iscrpljen sam ugodno.
Nazad na put. Nizaju se mjesta jedan za drugim. Pravim kratke pauze da uslikam prirode djela i protegnem noge. Dan u drugu polovinu ulazi.
Nista odredjeno nemam gdje bih mogli veceras zanociti, mada, otprilike znam. Mrak je odavno pao, gladan sam i voziti mi se vise neda. Sta prvo naidje, skrecem.
Ubrzo, ulazimo u Bandon, usnuli ribarski gradic. Vrijeme je vecere.
Biramo lokalni riblji restoran, izgleda pristojno, cijene pristupacne. Bogati clam chowder me vraca u zivot, ostatak jela mezetim, uzivam polako i natenane.
Sita stomaka i umoran od puta, pronalazim hotel nedaleko od restorana. Bandone, laku noc, tonem u san.
No comments:
Post a Comment