Subota je vecer

Joj, jesam se oduzeo. Nije alkohol, nije droga, nije ni lirika Semse i Sabana, vec izlazim iz sna subotnjeg poslijepodneva.
Mjesto dogadjanja, stan, pod dnevne sobe. Lezim na tankom madracu, sto sam nekada davno uzeo u namjeri da saznam cari yoge, ovdje bi rekli, benefits. Naravno, nikada za car saznao nisam, a jos manje benefit neki za uzvrat dobio. Mudri kazu, za sve treba volju imati, a manje mudriji, nema na cuni meda.
Ukocen sam i sve me boli. Silim se da otvorim oci, pokusavam da odgonetnem koliko bi sati moglo da bude, vecer je davno pala. Otkud ja u horizontali i jos u ovakvom stanju? Zar nisam htio samo malo da odrijemam? Pa zato sam i legao na pod, da me san ne prevari i da mi se nakon popodnevne setnje snaga povrati. Misliti i znati...

Elem, dan bio predivan. Neocekivano. S obzirom da su zadnjih dana kise sastavile nisam se bas nadao vremenu lijepom. Medjutim, ujutro, doceka me sunce, stavise, temperatura ugodna. Kad je tako nema tu puno planiranja, u auto i pravac, carsija.
U gradu raje koliko hoces. Ulice centra ispunjene. Turisti, sto izgubljenim pogledima traze moguci pravi put, neizbjezni klosari i kartonski natpisi milostinje ispred njih, lokalne bake i privezani kucni ljubimci na uzici sto ih prate. Ulicni, nazovi, artisti i zabavljaci oko kojih se skuplja svijet i pravi guzva, shizofreni shop-holicari, raja zeljna svjezeg zraka i neobavezne setnje. U zadnjoj grupi mogao bih naci mjesta za sebe.
Skidam sako, savijam ga na desnu ruku, moze se komotno u kosulji, uzimam kafu, setam lagano. Milina, dace ovako svaki dan, evo cak mi i pisanje ide, sve je do biologije odnosno svijetlosti sunceve. Grije sa svih strana, sija mi celendra ko olimpijski plamen, noge me nose bez odredjenog cilja. Hodam po samom centru, obliznjim kvartovima, silazim i do obale. Prodje sati dosta, a da nisam ni osjetio. Ovo se zove ugodno proveden dan. Osjecam se bolje.

Kod kuce, ugodan me umor savladava. Rekoh, malo cu prileci na podu, prostrijeti yoga-mat, upaliti tv-e, pa ako zakunjam, nikom nista. To i bi.
Odvalio sam ja dobrih tri sata, zaboravio na mjesto i vrijeme, mortus se oduzeo. I evo me, ukocen i koracima kratkim, vucem se ko poluzombi stanom u potrazi za mirisom kafe. Ukljucujem aparat, stvaljam uobicajenu kolicinu, zelena se lampica pali. Voda je spremna, klik, crni napitak niz stijenke soljice silazi. Vani, ponovo kisa pocinje...