Sinoc se bilo na koncertu. Band, Arcade Fire, utisci, vise nego dobri. Ma sta dobri, glas u meni se buni, momci i djevojke otprasili su svirku za pamcenje. Za manje upucene, Arcade su Fire kanadski band, sa adresom prebivalista, Montreal. Na sceni su relativno kratko, ali zadnjih godina, na radost mnogih, sigurno plivaju alter vodama svjetskim. Bas mi nesto drago da je tako, poluglas patriotizma iz mene izlazi.
Nisam bas od onih koji se lako oduseve, ali, sinocnji koncert jedan je od boljih sto sam gledao. Neobicna postava, njih brojkama 8, mnostvo instrumenata, mocan zvuk sto prozima. Vise lice na simfonijski orkestar nego na klasican rock/alter band. Interesantna kombinacija udaraljki, violina, klasicne gitare. Vokalne izmjene, neusiljena energija na bini, ugodna atmosfera u zraku. Arcade Fire.
Ne izlazim cesto, nazalost, mrsko mi i nemam volju. To se ovdje strucno zove, excuses, a kod nas preseravanje. Veliki grad pruza mogucnost koju prije mozda nisi imao, koncerti, festivali, galerije, ali, kako to biva, ne iskoristavas onoliko koliko bi mogao i mozes. Sve nesto prolazi pored tebe, uvjeravas sam sebe da drugi te stvari more, misli te zarobljavaju, a momenat koji treba da zivis nepovratno nestaje. Sve me to izjeda, boli, tjeskobnim cini. Zato pokusavam da ukrotim misli sto najbolje znam i usmjerim prema pravcima svijesti koje mi se cine manje negativnim. Jedan od nacina je vecernji izlazak, odlazak na koncert.
Proslu sam sedmicu odgledo francuski pop sastav, the Phoenix, a mozda cu uskoro ici da vidim blues/minimalist duo, the Black Keys. Sinocnji sam koncert pokusavao kao i da snimam, medjutim, svirka je bila samo da se gleda, cupka ili sjedeci, na miru uziva. Nema veze, preuzimam sa jutjuba video klip, grad je drugi, atmosfera je ista. Moje su misli smirene bile...
No comments:
Post a Comment