Procrastination

Vec duze vrijeme stan mi je skladiste u malom. Kupljeni gradjevinski matrijal za planirane renovacije, uredno slozen, sjedi nepomicno po uglovima soba. Tanak sloj prasine, taj predivan pokazatelj koliko je sta staro i koliko je vremena proslo od zadnjeg dodira ljudske ruke, stidljivo prekriva kutije. Naizgled, nista narocito, materijal ne smeta. Sve je u redu, zivot se normalno odvija. Ali, minimalistcki duh i zelja da zapocnem nesto sto odavno namjeravam, muci me.

Medjutim, jos jedan duh, sto duboko u meni skriven je, na povrsinu svijesti izlazi. Karakter, priroda iliti narav, nazovi kako hoces, ali, imam obicaj odlaganja zamisljenih stvari i obaveza za neko bolje sutra; u beskonacno. Kako se na nasem procrastrination prevesti moze? Teska rijec, kao i osjecaj sam, dugacka, ali znam da me tacno opisuje.
I da nemam suprotnost svoju u obliku bracnog partnera ne znam da li bi ikad bilo sta prvi pokrenuo. Nije za pohvalu, ali, lagao bih da je drugacije. Zato i nemam mira, postavljam pitanja svakodnevno, preispitujem se. Kako da razbijem blokadu misli, mozdanih celija krug?
Ima li kakva meditacija, hipnoza, instant Dalai Lama ili bezbolno, prihvacen odlazak kod psihologa na kratak razgovor oslobodjen emocija, razumljivom se solucijom cini.

Renovacije sam stana zapoceo. Polako, bez zurbe, ceprkam nesto, busim, prepravljam, uz strucnu pomoc mog dizajnera, koji ima sliku kako sta treba da izgleda, i naravno, koja je prva ova male radove zapocela.
Dobro mi za`sada ide. Grijesim i ispravljam se. Medjutim, ove prave prepreku u meni, staze odlaganja sto me paralisu i guse, nastavljaju se.