Umak od kokosa

Skonto sam da kada nemam o cemu da pisem odnosno ne znam kako da zapocnem, najbolje je da krenem sa vremenom. Drugim rijecima, strike up a conversation, virtualnu i inu, sa prognozom vremenskom za prijasnje dane. U vecini slucajeva pali, da bas vidim hoce li upaliti sada.
Mjesec oktobar, sredina je sedmice, dani suncani. Ljudi na ulicama, ugodno toplo, za nepovjerovati. Upravo se vratih sa pauze, gdje sam u obliznjem kineskom restoranu smirio dinstanu piletinu potopoljenu u kremasto-ljutkasti umak od kokosa, zdjelu rize i brdo povrca od koga mi se sada dize, mislim, podriguje. E, sad dolazi problem.
Ili starim ili oni nesto stavljauju u hranu (citaj-hemikalije...op.a) da pospjese ukus (mislim da je MSG iliti na nasem, azijatska vegeta). Tako da sada, ne da mi se spava vec lagano umirem. Borim se svim raspolozivim sredstvima protiv prevelike kolicine proteina, skroba i masti unesenih. Kako budnim da ostanem?
Evo me se vrtim na stolici ko da imam proljev samo da ne bih zaspao sjedeci. Ma ne mogu doci sebi, poklopila me hrana ko da sam litar varekine u sebe nasuo. Oci mi se sklapaju, a rekao sam sebi davno, mani se kremastih umaka, znas da ti skodi.
Kud bas za inat nisam busy (kako se na nasem kaze?...produktivan), nego nesto sve vrtim u rukama i po stolu praveci se da radim, a ustvari, ne znam sta cu od sebe. Rekoh, da opletem onda po blogiranju, pa gdje me misli odvedu i naposljetku, smire.

A misli me vode na netom zavrsene izbore u Bosni. Iako ne zivim vec duze vrijeme na juzno-slavenskim prostorima, citam, informisem se, u kontaktu sam redovnom. Generalno, politicka zbivanja balkanskih prostora me zanimaju i zelim da budem u toku. Dio sam te kulture, tih emocija, i sasvim je normalno da covjek, bez obzira gdje ga zivotni put odvede, zeli da zna i na indirektan nacin bude dio politickih zbivanja. Ali, ponekad znam da se izgubim. Razumljivo...
Zadnje vrijeme, osjeca se velika zelja za promjenama, medjutim, nekih vecih pomaka nema. Politicka apatija, nedostatak volje, odsustvo lidera sa karizmom, tesko je za reci. Politika nasih prostora je oduvijek bila profitabilan biznis, dresovi se mjenjaju lako, neprirodne koalicije postaju prirodne, dojucerasnji protivnici ljube se cutke. Velikog izbora nema. Sve se svodi od dva zla izaberi manje.
Joj, jesam pametan. Koja retorika! Zajebo sam Henry Kisinggera i Cicerona zajedno. Treba vise ovakvih analiticara virtalnih kao sto je malenkost moja. Gdje bi nam kraj bio? Svi bi zivjeli u sreci i rahatluku na nekom polinezijskom ostrvu blizu Novog Zelanda, pjevali protestne pjesma Johna Lennona i povremeno, da nam bas ne bude dosadno, gliserima presretali kitolovce sa Islanda, obuceni u zelene majce Greenpeace-a. Umak od kokosa, rastura me...