I am the walrus

Nedjelja je podne na obali Pacifika. Vani je suncano, nebo vedro, malo prohladno. Idealan dan za setnju ili odmaranje. Zavaljen na kaucu, miris kafe me miluje, tv-e upaljen, daljinski upravljac u ruci. Na BBC kanalu dokumetarna emisija o John Lennonu. Povod, uskoro ce godisnjica, trideset godina nakon ubistva.
I tu se trgnem. Pa zar je vec proslo toliko godina? Pa zar je dotle doslo da pamtim dogadjaje sto su se zbili tako davno. Halo, trideset, slovima ispisano! Blagi srklet kroz tijelo mi prolazi.
Da, ocigledno je da pamtim. I starim. Mada su sjecanja daleka, a ja tek dijete, godina deset ili malo vise, zivo vidim sliku roditeljskog stana, gdje cu uskoro cuti prvu vijest o ubistvu John Lennona.
Nevini dodiri sa pop/rock izrazajem, nedjeljno prijepodne, zabavna emisija TV Sarajeva- "Niko kao ja" na prvom programu, politikin zabavnik u rukama, dzuboks prepun cool faca duge kose i tezak za citanje. Moja nedjeljnja jutra od prije godina trideset. Ali, sta bi sa Johnom?

Buraz se pojavljuje odnekud sav uzbudjen i bez puno pripreme razbija obiteljsku idilu pitanjem:
"Znate ko je ubijen?"
"Ko", otac i ja u glas pitamo.
"John Lennon"
"A ko ti je taj?" U tom ce ti moj otac ljubopitljivo.
"Je l' to neko zasluzan za nasu drzavu? Koji je njegov doprinos? Sta se to mene tice?", dobronamjerni socijalizam i to onaj samoupravni, iz njega izlazi.

Naravno, buraz objasnjava, medjutim, ne pomaze puno. Stavise, dodatno zakuhava situaciju. Vidim da je otac uznemiren, nije mu lako, razumijem ga, pocela je odlaziti stara garda sto drzavu izgradi, Kardelj, Tito i sad mu to, ko biva, velika vijest, umro tamo neki cupavac, John Lennon.
Kontam u sebi, de buraz suti, zabranit ce nam stari da televizor gledamo, mozda cak i radio da upalimo, suti, zar ne vidis da ga apsolutno nije briga.
Muk u sobi, crtani Mirko S. Kojotovski na ekranu, Dnevnik u 19:30 uskoro zapocinje. Decembar je, prva godina osamdesetih svome se kraju blizi. Pamtim kako da je danas bilo. Godina je proslo trideset.

Sta reci o Johnu? Kako to ide, smrt poznatih nosi sa sobom fenomen popularnosti. Postajes besmrtan, vjecan, legenda. A ja, poceo sam gutati o Lennonu sve sto je napisano, sve sto mi je pod ruku moglo doci: Liverpool, djetinjstvo, prvi bandovi, Hamburg, slava, Brian Epstein, raskol sa Paulom, veza sa Yoko, Ravi Shankar, give peace a chance...
I kad sad sagledam, ne treba da budes veliki fan, ne treba da se kunes i superlative divljenja trazis, ne treba da pronalazis sebe u lirici njegovoj, dovoljno je samo da poslusas par pjesama, upamtis poneki stih i naklonis se iskreno:"...I am he as you are he as you are me and we are all together..."