It's Christmas...

Subota je, tmurno i sve se  tiho cini. Samo poneki auto zurno pored zgrade prodje i u daljini nestaje. Bozic je bez snijega u kraju mom. Nista cudno, obala je ovo, kisa je zastitni znak zimskog perioda. Bijelih padavina nema, temperature se rijetko spustaju ispod nule, vlaga uglavnom caruje.
Pokusavam da se prisjetim svojih bozicnih doceka, igracaka djetinjstva, ali, ne ide. Slabo sta u mislima nosim o prazniku tom. Samoupravni socijalizam, drustvo i duhovna nadgradnja jednog doba i  nije bas ohrabrivala vjersku tradiciju i vjerovanja spiritualisticka. Sto bi rekli strucno, dekadentne obicaje sitne burzoazije. Medjutim, tu ulogu, rado su preuzimale bake, kao sto je i bio slucaj sa mnom.

Grad je drugi, republika je susjedna, dnevna soba, pec na drva i sneni macak sto necujno rede. Zimovanja s bakom nekada davno.
Mali sam ja, godina cetiri, mozda i pet.  Da skrati duge, zimske, dane, baka je znala prepricavati bibilijske price o andjelima kako su dobri, kako imaju krila i kako sa neba ponekad znaju sici. Meni super, pricaj koliko hoces, samo da nisu one babaroge i vjestice na metli. Jednostavno je  (kad otac nije bio prisutan), tihim tonom,  objasnjavala tajnu rodjenja sina Bozijeg i misticizam trojnog otajstva. Ja sam slusao pazljivo ocima djeteta, a sobom se sirio miris drveta sto u peci nestaje.
Samu svecanost doceka Bozica ne pamtim dobro, valjda sto djeca rano na spavanje moraju ici, ali, odlazak u crkvu da vidim jaslice i improviziranu stalu, bio je dogadjaj kojeg se sjecam zivo. Tu sam znao u maniru Mr.Beana, premjestati gipsane kugle zivotinjica:  ovce, magaraca, kozu,  imitirajuci onomatopeju njihovu.  Blagi bakin pogled i pokret rukom dovoljan je ukor bio da ne pretjerujem.

Da, i u crkvu sam znao otici. Kao i sve bake, i moja se promocurnom dojmila . Dobro je znala kako postupati sa djecom, a da ne bude gruba. Nista na silu, nista preko tvoje volje, obecaj mu nesto, poslusat ce, njena je taktika bila. Znala mi je obecat, ako odem s njom na nedjeljnu misu, dobit cu sladoled bez pogovora.
Ponekad, sjedeci sklopljenih ruku pored bake, osluskivao sam glas iz mikrofona i gledao pogrbljenog ciku za oltarom kako iz neke knjige cita.  Naravno, nista nisam razumio, moje su misli bile daleko. Dvije kugle od sladoleda, cokolada i vanilija,  ko andjeli bez krila, ispred mojih ociju, lebdjele su.

Nisam siguran kad sam prestao da idem u ckrvu. Da li je to bio pocetak skole , nesto drugo ili sam, prosto, prerastao izlaske sa bakom. Ipak, sjecam se jednog dogadjaja koji moze baciti vise svijetla na vrijeme kada nestaju crkvene dogme i pocinju pitanja zivotna.
Jednom prilikom, na izlazu iz crkve, u susret nam je prisao, bakini poznanik, svecenik, fratar u smedjoj mantiji, sta li vec. Prijatan glas i njezan dodir rukom po glavi djecaka:
"Hajde, reci ti meni, ko ima vece usi. Zec ili macka? ", njegovo je pitanje tiho.
"Jesi vala budala, pa zec, naravno. Sto tako glupo pitas?", odgovor je, dijetinje, iskren.
"Joj, izivinite. molim vas. Jos je on dijete. Ne zna sta govori.", osramoceno ce baka moja."
"Neka, neka...mali je bistar" .