Tepsija

Bio je to vakat  predratni, dolazak novog desetljeca, devedesete na vratima, nazvat cu ga doba Ante Markovica. Kazu dobar covjek bio, simpatican, nova ekonomija samo sto krenula nije, konvertibilni dinar, banana u izobilju, a i zene su ga plaho gotivile. Ali, nije sada bitan Ante i dinar njegov sveprihvaceni, Nova je godina pred vratima, mlada se raja za docek sprema.

Dogovorilo se nas, tisucu i jedan, mladici godista razna, golobradi i oni sa malo brade, buduci regruti i oni netom izasli iz armije. Idemo u vikendicu prijatelja nam zajednickog, nazvat cu ga D.
Copor omladine s plasticnim vrecicama, miris toplog bureka, izduvne pare obliznje termoelektrane  i prljavi peron prigradske stanice. Prekrasno.  Idila zimska  kakva se samo pozeljeti moze. Jebes razglednice bljestave, St. Moritz i  mondeska skijalista bez duse.
Noseni entuzijazmom, jeftinim vinom i  duhom avanturistickim, sjedamo u autobus, krecemo, zagor se glasan cuje.  Sama vikendica nalazi se nedaleko od grada, na pitomim obroncima lokalne planine. Ceka nas nedovrsena ograda, minus ispod nule,Veso pec na drva i nezaobilazan lavez seoskog psa. Samo jos fale vile, carobni stapic i sareni, gipsani patuljci ispred kapije, originalna bi bajka mogla da bude.
Primjecujem, jedan od prijatelja nosi cak i vrecu sirovog krompira? Sumnjivo je sve to meni, pitam ga zacudjeno sta je sa organizacijom doceka? Ko je glavni? Pa zar nece dovoljno hrane za sve biti:"Neka,pusti se ti suplje price, znam ja njih dobro. Nosim  za svaki slucaj. Zlu ne trebalo.", zabrinuto mi odgovara.

Odrediste nase. Usnulo selo, nazvat cu ga P. Tona ljudi, sobe dvije i kuhinja nevelika. Ne znam ni koliko je sati, vec je veselo pravo, petarde se cuju u daljini,  ono malo hrane ubrzo nestaje,  pitka voda misaona imenica je.
Cuj voda. Sta ce ti voda, neko vice, ima snijega, mozes ga  otopiti i piti, cak i sudje s njim oprati. Ah, ta djeca gradska, razmazena. Stid prozima obronke lokalne planine.
Po kaucima borbene zone, parovi se fataju, oni bez para kuliraju. Iz razvaljenog kasetofona treste Guns 'n' Roses,  mladjahni momak, polupijan i  krestava glasa, bezuspjesno imitira Axela. Neki su vec poprilicno nalokani, neki skacu po sobi bez ritma, ocigledno, alkohol uzima  danak svoj. A ja, obucen u crnu rolku s cigarom u ruci i pitanjem sto me muci:" Gdje sam? Sto  mi sve ovo treba?".
Dim Veso peci, prdezi  tihi i toplina mase, miluje nas neprimjetno...

Ne sjecam se detalja sitnih, sve je doslo brzo i otislo jos brze. Nova je godina zakucala na vrata, novo se desetljece otvorilo  pred nama , a da nismo niti svjesni bili. Medjutim, jednu sliku nosim upecatljivu i nju moram podijeliti.
Gluho je doba jutra, vecina se skupila po neugodnim kaucima, utonula u san od umora, alkoholnog otrova i djecackih iluzija. Ja sam budan, grlo mi suho, a glad neizdrziva. Ustajem i vidim sjene kako se neprimjetno micu oko napustene tepsije. Pridjem blize, vidim nista nema u njoj samo mast od mesa sto je nekad bilo. Kao scena iz Oliver Twista, promrzle, musave face, upalih ociju , pruzaju mi komad bajatog hljeba i ususkavaju  rijecima s desnim kaziprstom na usnama:" Suti , sjedaj, umoci i nemoj nikom niti rijeci. Jedi dok ima." .
Nova godina, hiljadu devesto devedesta ili mozda cak i prva.

I evo me sad, dvadeset godina poslije. Laptop na krilu, upaljen televizor, slucalice na usima, Youtube i razbacane daske po sobi od renovacije stana. Ne idem nigdje i ne slavim nista. Napravio sam sarmu, zamjesio rusku salatu, kupio kolace, napunio frizider pivama.
Ne zalim se. Samo ponekad odlutam  mislima  u proslost i vidim slike. Nisu Nove godine, sujeta je vise, sjecanje na vrijeme odrastanja sto zauvijek nestalo je. Sretna Vam Nova 2011.godina od mene.