S & S

Juni je mjesec. Povlacim se prasnjavim ulicama bez cilja, ista mjesta, ista lica. Neko ce na more, neko na prijemni za fakultet, a neko mozda cak i na odsluzenje vojnog roka. Klasicna monotonija jednog grada, jednog doba. Nazvat cu ga, zavrsetak srednje skole.

Niotkuda, onako kako to inace biva, u gradovima gdje monotonija caruje, a krv adolescenta u venama kljuca , pronalazi me skolski prijatelj moj, nazvat cu ga S.
Nasi karakteri, u suprotnosti su. Ja vazda nesto kuliram, on vazda negdje zuri. Ja vazda pametujem, on vazda nemirinim se cini. Vizljast, bistra uma, pun energije na granici normale (da ne kazem zivcan). Hiperaktivnost to bi mogla biti, zar ne?

"Sta se radi? Kuliras opet, ha?", njegovo je pitanje kratko.
"Sta cu radit? Dosadjujem se. Monotonija me mezeti", odgovaram tonom nadrkanim.
"Mogli smo kod H na ispracaj. Pozv'o me, a opet, bezveze mi samom da idem."
"Lijepo od njega. Sta ja imam s tim?"
"De ba mani se te price. Nego, 'ajmo na voz dok jos mozemo stici."
"Pa gdje je to mjesto?"
"Ko da je to vazno. Hoces l' se ovdje povlacit ko pomija il' se ko covjek napit?"
"Hm. Ispracaj u vojsku, ruralno okruzenje, zajebano zvuci. Hocemo l' se zivi vratit?"
"'Ajd ne seri. Dizi guzicu, ubit cemo se alkoholom i hranom i to za dzabe. Sta hoces bolje za dizanje raspolozenja i razbijanje , ove, kako ti kazes, monotonije?"

Voz. Jedva ga uhvatili na vrijeme tako da ni karte nismo uspjeli uzeti. Nailazi kondukter. Tipican muzjak Bosne, otkopcana gornja dugmad na plavkastoj kosulji drzavne zeljeznice, maljava se tapiserija nazire, nakrivljena sapka samo sto s glave nije pala. Kosa bujna, zubi nepravilni, malo zavija kad prica.
"'Ajmo karte na pregled!", dubok muski glas ispunjuje kupe.
"Nemamo. Izvinite. Zurili, bojali se da ne zakasnimo, nismo stigli kupit", pravdanje zapocinje.
"Opa, vidi mangupa. 'Ocemo l' kaznu pisat?"
"Sta ces pisat? Ko da mi ne bi kupili da smo mogli. Evo, imamo pare za kartu", nevoljno pruzamo zadnji dinar sto smo imali.

Nas novac za kartu zavrsava u jednom od dzepova revnosnog sluzbenika drzavne zeljeznice. A mi, niti karta niti kazne. Upoznaj domovinu uzivo da bi sto bolje razumio. Nepodnosljiva lakoca komunikacije jednog doba, jedne drzave. Ljubav dolazi kasnije
Silazimo. Ovo bi kao trebala biti nasa stanica, nazvat cu je, O. Cekaj malo, to nije nase konacno odrediste? Pjesacit sada treba dosta, medjutim, koga briga, mlado je to, nista nije tesko. Sve ti je lako i prihvatiljivo, stavise, dozivljaj za pamcenje. Cekaju nas potoci alkohola, miris zena i ritam guzova sto pored tebe cutke prolaze. Treba li sta vise?
Lokalni put. Pitoma brda, vocnjaci sa sljivom, uredno nadjidjana sela. Idila sa razglednica, a moze biti i udarna spica emisije za zemljoradnike.
Odrediste. Siroka osmijeha, ceka nas slavljenik H i drugarica skolska, nazvat cu je S. Ozbiljnija od nas, kako to samo cure istog godista znaju da budu, izaziva paznju i poglede lokalaca. Kosa duga, tamnosmedja, grudi punije. Iznenadjena sto me vidi (zna da se uvijek sa ovakvih druzenja izvlacim rado), vise nego drago joj je. Nerviram je malo, ali, znam da gotivi me pravo. Ako nista, barem ce imat nekog da je davi svojom pricom. Zadovoljstvo sto smo zajedno, obostrano je.
I tako. Dom kulture, prepoznatljiv zvuk sintisajzera, cika, vika, zabava zapocinje. Narodno veselje, jednoga doba, jedne drzave.

Ne pamtim u detalje sta se je sve dalje desavalo, a to sada i nije bitno. Sjecam se da mi se jaran S oduzeo alkoholom i da sam ga onako pijanog, partizanski spretno, uvalio nekim zenama u kucu. A ja i jaranica S, savladani umorom i nikotinskim otrovom, zaspali smo ko klade na neugodnom sjedistu prvog jutarnjeg busa.
I nema nista misticno u svemu ovom, nista sto bi od znacaja bilo, nista sto vec nije receno. Ovo je samo sjecanje na jednu epizodu zivotnu i drage prijatelje. Nazvat cu je, odrastanje.