Bamboo tree

Prolazim netom i citam o novogodisnjim rezolucijama.  Stvarno, pitam se ponekad,  ko izmisli ovu obmanu? Ko jos vjeruje u takvo sto? Ko je dosao prvi na famoznu misao da pocetak godine predstavlja idealno vrijeme za donosenje odluka, zaborav od starog , otpocinjanje novog i da ce ova, da bas ova, biti godina od znacaja za zivot sto zivim(o).

Nemam nikakve rezolucije. Ovo mi je ionako najgori dio godine. Praznici sto se sastave od prosle i ove godine, pa imas lazan osjecaj da si odmoran, da si dobro, a nisi.  Ja sam potisten.
Prosla mi je bila ko rinaka, tako da stagod odlucio , nadam se, da gore ne moze. Sta i imam donosit? Pusacima je uvijek glavna nakana baciti cigaru, a ja vise pusac nisam. Prestao sam davno i umjesto da se osjecam ponosan , kao satro, nesto sam postigao, jaka volja i ti fazoni, ja sam , uglavnom, nadrkan. Nikakve rezolucija nisu uticale na mene, inat je to cisti bio. I sta sad? Evo, vicem, da me svu cuju. Zao mi sto ne pusim!
Gdje je nestao i taj inat kojeg sam nekad imao?

Nemam nikakve rezolucije. Imam zelje. Zelim da mjenjam sebe. Zivim na engleskom govornom podrucuju, a i dalje mislim na nasem. To ne valja nikako, a drugacije mi tesko ide. Mislim o svemu i svacemu i nista me ne smiruje. Cak niti pisanje.
Zelim da sam manje na netu. Zelim da ucinim nesto s ovim blogom. Zelim da ga ugasim ili da se ozbiljno posvetim pisanju. Za prvo treba kaziprst, a za drugo samopouzdanje da mozes. Ima li ko smjernicu? Zelim da sam manje nervozan, ali, uistinu zelim to. Drugi ne vide, ne pokazujem javno, ali, oni do kojima sam stao osjetiti mogu.  Zelim da imam  mehanizam za otklanjanje negativnih misli sto me  napasti znaju, joga, disanje iz stomaka ili mozda, borilacke vjestine . Zelim da renoviram kupatilo. Zelim da renoviram kuhinju. Zelim da promjenim tepih i zamjenim parketom. Zelim da putujem u mjesta u kojima nema turista.  Zelim da znam vise o autu, sramota me. Zelim da ucim spanski, svidja mi se brojnost samoglasnika. Zelim da znam bolje da skijam, planine su mi ispred nosa. Zelim da smanjim kolicinu dnevne kafe, stalno mi se pisa. Zelim da je hladnije, da ima snijega, vise sunca, glava me od ovih kisa rastura.  Zelim da prihvatim ono sto moram i da promjenim ono sto mogu. Zelim da sam zadovoljniji sobom.

Za sve navedeno treba malo i srece. Zato sam danas kupio stabiljku tanku, listova malih i tamno zelene boje. Bamboo tree, strucno, zove se. Vidio u marketu, zajedno sa jabukama, blizu kase, simpatican mi bio, uzeh ga bez razmisljanja. Znam , navukli me marketinski vjesto, boze moj, sta cu sad,  propast necu?
Stavio sam ga u vazu, pored televizora, neka ga tamo, ne smeta nikom, a  i drustvo ce mi biti.  Jos da nadjem na netu kako se odrzava, da mi ne pocne rast u visinu ko onaj grasak iz bajke, razvalit ce mi plafon, a jos uvijek renovaciju zgrade otplacujem.  Vala, ako bude budalaso, sasjet cu ga u komade i napravit original nuncake, one s kojima je Bruce Lee tamanio horde napadaca u zmajevom gnijezdu , a mi ga djeca ispred ulaza zgrade imitirali nevjesto. Prva sedmica januara nestaje...