Bristol

Bristol je brand name, uobicajen naziv za , manje vise, gotivnije hotele sto sirom svijeta se nalaze. Nisam siguran odakle samo ime vuce svoje korijene, pretpostavljam da je,  nekad davno, davno, zivio dokoni bogatas u engleskom obalnom gradu Bristolu, te dodje iznenada na ideju da pokrene lanac hotela jednostavnog imena, koji ce kasnije postati sveprihvacen sinonim za hotelijerske usluge, zabavu i smjestaj iznad prosjeka.
Slicno nasim  privatnicima i poduzeticima svjetskog glasa , kad  otvore kafancugu suptilnog dizajna, na brdu, proplanku ili uzvisini pri ulazu u grad , pa istu zacine grandioznim imenom, Vidikovac ili Panorama.

Istoimeni hotel bio je i u gradu mom. Oni najstariji, koji dugo zive i pamte dobro,  kazu da je prvi hotel Bristol srusen zbog slijeganja tla, a ovaj drugi, izgradjen nakon njega, bio je arhitektonski izrazaj jednog doba i jedne drzave u razvoju.
Izgradjen polovinom 60-tih, cinio se moderan za ono vrijeme, sa prostranim parkingom, velikom bastom i bujnim zelenilom sto ga okruzuje. Hotel Bristol imao je fasadu prepoznatljive bijele boje sa mermernim dekoracijama i siroki , glavni ulaz za ljude i automobile sto samo za trenutak zastanu. Bio je na nekoliko spratova, sedam, moda cak i osam, dominirao masom i simpaticnim balkonima. Stajao je ponosno, kao kip tek isklesan,  na jednoj od glavih raskrsnica grada sto se siri prema istoku i dalje. Od ostalih objekata slicne namjene, izdvajao se sarmom i jednostavnoscu.

Kako to biva, vecina se svijeta danas zgrazava  svega sto je bilo prije. Nerviraju ih gradjevine socijalizma, pogrdna im imena prisivaju, zovu ih neugledni objekti bez stila. Generalizuju i nista im ne valja. Prave se kao da nikad nisu zivjeli u ono vrijeme,  zaboravljaju lako, a na proslost gledaju sa stidom. Dzaba im. Hotel je Bristol imao dusu.

Ne pripadam generaciji koja pamti Bristol kao kultno mjesto nocnog provoda.  Djeca smo bili za izlaske, ali u hotel smo voljeli rado da se zavucemo. Sjecam se dobro kada nas je konobar u bijelom ganjao ulastenim hodnicima zato sto smo balavurdija sto se seta samo, onako i bezveze. Sjecam se  i kad se jedan od mojih drugara zabio glavom ko zalutali golub od ulazna staklena vrata hotela, izazivajuci salve smijeha slucajnih posmatraca. Sjecam se i kad smo krali, noseni mrakom i adrenalinom djetinjstva, plasticne, pivske gajbe iz skladista glavnog restorana, koristeci njihove rucke za improvizovane male skije, sto bi kolokvijalno nazvali, slicuhe iliti slicure.
Nekako u to vrijeme , pocele su dobro poznate podjele, one najgore moguce, na gradske seljake, malogradjane, i one, koji su sami sebe odredili da to nisu. Nekako u to vrijeme pojavljuje se kaseta, taj famozni, jeftini, mobilni nosac zvuka, koji sapatom preuzima primat u industriji zabave i ukusima muzickim. Nekako u to vrijeme sintisajzer zamjenjuje tamburicu i saz, novokomponovano zamjenjuje starogradsko, a nova dekada staru. Nekako u to vrijeme hotel Bristol pocinje da gubi svoj  kultni status i prvobitni sjaj. Medjutim, starija je raja imala svoju rijec. Oni Bristol ne zaboravljaju lako.
Sa sjetom u ocima i duboko povucenim dimom tek zapaljene cigare, zapocinjali su price i dogadjaje vezane za  njega, prve izlaske, pijancenja i simpatije. Hrapavim glasom, povremeno povisujuci ton i kaziprst desne ruke, opisivali su odaje i salone sa raznim imenima, naglasavali misticnost njegovu i  kulturoloski uticaj na njihovo odrastanje.  Znali su udahnuti sporo tezak zrak sto ih gusi i nemarno nagnuti iz zelene, flase tuzlanskog pilsnera od pola litre, samo da saperu tu jebenu knedlu u grlu sto se uvijek zna skupiti kad sjecanja naviru. Zvucali su stariji, mudriji nego sto jesu kao sto to sada zvucim ja. Mi, djeca,  slusali smo pazljivo i promatrali cutke.

Nema vise hotela Bristola. Zapusten, zaboravljen, oronuo, nije imao snage da nastavi dalje. Vrijeme ga je pregazilo. Sravnjen sa zemljom teskim bagerima i investitorskim kapitalom,  pospremljen je tiho u istorijske citanke i hronologiju jednog grada. Strucnjaci ekonomski i oni koji to nisu, glasno kazu, nerentabilan je bio. Ja im vjerujem , jer drugo objasnjenje nemam. Jedno poglavlje se zatvara, drugo zapocinje. Iza Bristola ostaje samo velika , blatnjava rupa za buduce temelje nove gradjevine, fotografija na razglednici  i nostalgicno sjecanje na vrijeme sto iza nas proslo je.