Osmijeh od bronze

Suncana nedjelja, hladno, bez kise. Idealno vrijeme za setnju gradom. Dorucak na brzinu, uskacem u auto, pravac obala.
Podne je i centar grada pun je ljudi. Turisti, domaci, dokoni i oni u zurbi. Iako prohladno osjecam mnostvo, radost, osmijehe. Zajednicki sadrzilac, biologija cista, sunce je izvor zivota. Moje je nedjeljno razmisljanje.

Blizu gradskog setalista, koje se pruza uzduz obale okeana, nalazi se mali park . Nista neobicno, samo jedan u nizu, ljepsih zasigurno ima. Ipak, ovaj je za mene poseban. Kad sam lose volje i kad me misli negativne zarobe (i kad ima sunca) volim da odem do njega i da se opustim uz prijatelje moje, nasmijane bronzane figure.
Nisam siguran za njihovo pravo znacenje, sta predstavljaju. Nekakva su instalacija umjetnicka sto je gradu poklonjena uoci prosle zimske olimpijade, ali, za mene, terepautsku vrijednost ima. Stanem malo s njima, opustim se. i glupiram.

Super si oni meni. Djeca, kucni ljubimci, stari sto se sporo krecu i oni sto slucajno naidju. Svi ih vole. Imaju velike glave, bosi su, ogromnih tabana, poza razlicitih. Sagnuti, rasirenih ruku, uspravni, nezgrapni se cine. Bronzani likovi siroka osmijeha na putu do obale.
Bez laznog pretjerivanja, citav je koncept dobro osmisljen. Samo kad ih ugledas, nesto te pomjeri,  osjecas se znatno ugodnije. Ne treba ti puno, dovoljno je proci kroz  drustvo njihovo i raspolozenje se mjenja na bolje. Ali, ja ne zelim samo da prodjem cutke. Odvojit cu par minuta, glupirati se malo i zabiljeziti kamerom momenat jedne suncane zimske nedjelje.