Gang of Four

Februar je na polovini i vuce se sporo. Sastavila kisa, blaga gripa i misli turobne. Imam kartu za koncert, ne ide mi se. Ipak, nekako se natjeram, nagovorim sam sebe. Odoh, ime grupe, Gang of Four.
Jest da mi je mrsko, al' kupio kartu davno, rekoh, da mi ne propadne.  Daleko od  godina najveceg uspeha i slave, Gang of Four, britanska cetvorka iz Leeds-a, danas predstavljaju veterane post-punk/new wave scene kraja 70-tih i pocetka 80-tih koje vrijedi vidjeti i poslusati. To bi bilo najblize zanrovski sto ih mogu opisati, a za neku siru analizu nemam volje.

Klub dobro popunjen, tristotinjak entuzijasta razlicitih generacija, iskreni poklonici grupe i radoznali svijet zeljan dobre svirke. Neka predgrupa vec sat vremena davi, slabo je sve to meni, umorise. Napokon, na sceni oni, Gang of Four.
Jedini preostali iz originalne postave, pjevac i gitarista, dominiraju binom. Iako u drugoj polovini pedesetih, bacaju se po drvenom, prasnjavom, podu, izvode cudan ples, sudaraju tijelima, drze sirov ritam. Prirodni, nenamjesteni, interesantni, razliciti, nesputani. Razglas malo na pocetku steka i mikrofon se gubi, medjutim, ubrzo, prze nesputanom energijom, britko i do kosti. Publika ih prihvaca rado i objerucke. Atmosfera se cini dobrom. To je to. Gang of Four.

Nisam bio spreman za koncert. Imuni me sistem ne slusa, otisao sam reda radi, da barem kazem da sam bio. Slabo izlazim zadnje vrijeme, druge zivotne stvari me muce i sve ostalo mi se cini manje primarnim. Puno brinem, ne mjenjam ono sto mijenjati trebam, ne uzivam koliko bih mogao i moram. Ali, to sam ja, moja razmisljanja i jedna srijeda  mjeseca februara godine sto ide. Za sve ostalo postoji VisaCard.