Monday 14 February 2011

Obljetnice

Osjecam se slabo. Vise ni sam ne znam da li od nervoze, stresa ili ove gripe sto vlada, stagod bilo, nije mi dobro. Prosli me je ponedjeljak pocelo nesto grebat u grlo, kontam, proci ce, da bi me danas oborilo potpuno. Dodjoh ranije s posla, prilegoh da se odmorim  i prikupim snagu. Uzalud. Tijelo me ne slusa.
Nema se tu bas puno za opisivati kad te slabost safata. Jest da mi je muka i mrzim svaki dio tijela sto se ovako nemocno omotao oko mene,  nemam namjeru da kukam naveliko. Pristavljam vodu za caj,  palim tv-e, prikljucujem se na net. Listam elektronske novine...

Na sve strane obiljezavanja razna. Tacno godinu dana od zavrsetka zimskih olimpijskih igara, grad je bio Vancouver, drzava Kanada. Dvadeset i sedam godina od zavrsetka nekih drugih olimpijskih, grad je bio Sarajevo, a drzava socijalisticka.  Za ove prve me ne veze nista (iako zivim ovdje), ne znam puno, cak niti kako se maskota zvala, a kamoli sta drugo sto bi u sjecanju nosio i ponekad se mislima vracao.
O Sarajevu znam, uglavnom, sve. Ipak, to je drzava mog porijekla, moje djetinjstvo , moje vinjete odrastanja. Znam ko je osvojio prvu medalju za nas, koje ga planine okruzuju, gdje su dobri cevapi na Bascarsiji, ko je smotan na zakletvi bio, ko se na stazi spusta ko golub razlijepio. Da ne spominjem legendarnog Vucka, dzempere sa olimpijskom pahuljicom, sarene uniforme i neponovljivu atmosferu te davne sarajevske zime, ogrnute obilnim snijegom i nenamjestenim entuzijazmom jedne generacije. Toliko o sjecanjima.

Medjutim, ono sto mi je zapalo za oci je clanak u e-novinama. Trideset godina od prvog radijskog nastupa grupe sarajevskih srednjoskolaca ( koji ce se kasnije prozvati Nadrealisti) trideset godina, od prvih emisija, skeceva, zajebancija, subota ujutro, Radio-Primus, omladinski program. I tu nekako vidjeh sebe.
Ne sto je njihov monti-pajtonovski humor (bosanska verzija) postao sveprihvacen i sto su kasnije obiljezili osamdesete, predvidjeli devedesete, vec sto su kolokvijalni jezik jednog grada i prostora uspjeli iznjeti iz lokalnih okvira i uciniti ga popularnim.  Nazvat cu ovo  kulturoloski fenomen jednog doba i drzave, a ja sam , ocigledno, kroz svoj stil pisanja, obiljezen njime.
Svjesno ili ne, kroz ova moja blogiranja, nekako se osjecam najsigurnije, najprirodnije, u formi bosanskog jezika, sa povremenom upotrebom spomenutih kolokvijalizama. Nekako zvucim "narodski", iskreno, ljudi me osjecaju, neki cak i vole. Mada je sada tesko govoriti, a da ne uznemiris druge, ko koji jezikom govori odnosno pise, koji je jezik "pravi", a koji je "izmisljen", ja cu biti otvoren i reci, svjedeno mi je.
 Upravo radi ovih razmisljanja, sto svako od nas ponekad  ima,  upitam se sta spaja ljude nasih prostora, koji se svojski trude da se razlikuju jedni od drugih i dolazim do zakljucka da je to jezik i (ne)kultura. I onda se ponovo upitam sta ih razdvaja i opet ispada da je to jezik i (ne) kultura?!

Sta zelim reci? Ja ne bjezim. Ja se ne krijem. Ja ne trazim jezicku cistocu razlikovanja. Ako kazete da postoje tri jezika, ja cu ponoviti za vama, da, postoje. Ako kazete da je jedan, ja cu potvrditi rado, da,  jedan je. Pisanje je, u srzi, prenosenje emocija i ako mogu barem dio istih da prenesem, elektronski ili nekim drugim vidom,  dok ima nekog da me cita, a da mu se svidja, uspio sam. U tome je citava poenta. Prenesi ono sto osjecas da te drugi osjetiti mogu. Rastuzi i nasmij. Uznemiri i obraduj. Nisam skolovani pisac, gramatika zna da me muci, nemam filoloski background i ne znam da pratim formu ili odredjeni stil.  Pisem kako me ponese i pokusat cu da ostanem na tom kolosijeku literarnog izrazaja dok tracnica ima. Da li je to knjizevnost? Ne znam.

Gripozan sam i nije mi do nicega. Zavrsavam za danas da ne zaglavim u zivi pijesak ponavljanja. Zelio sam nesto reci i rekao sam. Na vama je da procitate ,osjetite ili klikom misa ovu stranicu jednostavno preskocite. Ili sto bi jedan "primitivan" stih porucio:"...al' samo prava raja je znala u cemu je trik. Nije Ibro, jarane, nas fukara, Ibro ti je de fakto umjetnik. Shvacas? "

4 comments:

salko said...

Zdravstveno stanje u kom se nalazis Bosanskim narodskim jezikom bih opisao(sto bi ovdje i najmanje dijete potvrdilo)kao da te propuhalo(ubila promaja,proph i sl.)
Hocu da kazem da sva ljepota tog jezika kojim pises ili govoris lezi u tome sto u svakom momentu mozes upotrijebiti rijec koju ne mozes prevesti vec samo opisati ili objasniti.Vecinom one odrazavaju stanje u kojem se covjek nalazi ili osjeca.Upotrebljavali su ga svi,od Andrica,Selimovica...Bregovica,Cole,Beslica...nadrealista,Kusturice,Tanovica...(mogao bih danima nabrajati)i svi su pobrali simpatije i nagrade.
Mozda ovo sto ti radis nije knjizevnost,ali jezik,stil i poruka su dovoljno dobri kako bi citaoca naveli da razmisli.

PS:Danas podigli 2561.optuznicu protiv Berluskonija.Kad izbijes praznike covjek svaki dan slavi obljetnicu desetak optuznica.

sretno dijete said...

Safato me behut iznenadni, otvorih pendzer siroko da udahnem svjeze have, zaklopih na trenutak oci, nekakva me mazija oko srca zignu. Cudan krik u daljini cuje se. Februar je macora mjesec...

P.S. Jesi l' snimio kod Berlusconija frizure? Sastavit njega, Donalda Trumpa i Mileta Kitica, sevapa bi zaradio. Ubili se za Evrovizije...

Moj tzv. život said...

hah, poznavala sam neke od njih; Živela sam u Sarajevu dve godine. Imalo je to sve nekakvog duha...:)

sretno dijete said...

Ciao tebi moj tzv. zivote:)
Naravno da je imalo duha. Svaka generacija ima svoje vrijeme, stasanje, formiranje, sjecanje.
Ako bih trazio sebi mjesto umjetnickog pripadanja, najblizi bih bio osamdesetim i sarajevskim nadrealistima. Red price, red muzike, red filma...

pozdrav
SD