Reno...III

Drama na Poljudu. Ovako bi svojevremeno, nazalno-glasno,  izustio legendarni splitski sportski komentator Edo Pezzi, kad bi prenosio utakmice Hajduka, a ja ga , djecacki nespretno, imitirao ponavljajuci uzbudjeno rijeci ispred radio-prijemnika. Eto, kako napreduje moja renovacija. Drama...
Nestao mi contractor! Nema ga ni iz glave. Ne mozes ga niti Googlom naci. Disappeared. Vanished. Joj, matero draga, pa zar sam ja bambusovo drvo srece kupio tako da me svako moze po usima udarit? Tako da me svako moze prevarit, naguzit, uzet pare, ostavit nezavrsen posao i nestat. Ma nabavit cu si pistolj, hocu svega mi, magnum kalibar najveci,  ko onaj brkati Tom Selleck sto se onomad folirao u istoimenoj seriji. Glave ce pocet da padaju! Ljudi, nemojte me vise zajebavat!

Sta se desilo? Javlja mi se drugi contractor, koji je , ustvari, preporucio ovog  tokmaka sto ga nema, da on preuzima nastavak renovacije, jer je ovaj drugi (sto je nestao), navodno, bolestan. Uglavnom, doci ce do mene, kao poslovni sastanak, da vidimo gdje smo stali sa radovima. I eto ti njega.
Suplja prica zapocinje. Tako i tako stoje stvari, nije bas tako lose, ali ima mali problem. Troskovi su veci nego planirani, a elektricari traze da budu isplaceni kako bi nastavili radove. Ja pokazem racune, evo, crno na bijelo, platio sve ovom tvom ahbabu sto nestade i koji je trebao da isplati elektricare, evo ugovor, kopija cekova, mani meni zvizge.
"Da, da, znam, ali on njima nije nista platio, trenutno je nedostupan i nevjerujem da on vise te pare ima", njegove su rijeci, nonsalantno izgovorene.
"Pa koliko treba da dodam?
"$ 2,500 za elektricare, plus $ 2,000 za keramicara. Ne brini, znam ja dobrog."

Gledam ja njega, a gledam i onaj cekic sto pored stola lezi. Zila mi na celu polako sve vece i veca, ruke mi drhte neprimjetno. Da li da ga razvalim sakom ili barem uho desno ko Tyson da odgrizem?
Ma jebem li vam pleme lopovsko, prefrigrano, u talu ste me nasli zajebavati. Da platim $ 2,500 sto sam vec platio? Ma bjezi mi iz kuce dok sam jos normalan, bjezi mi iz stana, ne vracaj se! Bravu cu zamjenit, kera cu nabavit, vucjaka njemackog, bodljikavu cu zicu u haustoru provest. Samo mi se ispred ociju jos jednom pojavi. Bjezi, dok jos imam snage da te gledam.
Pa sta sam ja bogu skrivio? Ovo vala ni Fellini ne bi mogao sastaviti. Jebo indijske drame i spanske sapunice bez kraja. Em su radovi do sad bili losi, em sad hoce da me finansijski dokusuri.  Kao, on meni u susret izlazi. Uskace u pomoc. Spasava situaciju. Dobrocinitelj moj.  Komandant Mark, karizmaticni vuk s Ontarija.

Joj, cir cu na zelucu dobit. Zar sam ja stvarno tako smotan da ne mogu da ocjenim ljude ili sam jednostavno dobar covjek koji naivno vjeruje svakome? Kako mene lopovija nadje, pa to je da ne povjerujes. Prekidam jarane svaku suradnju s tobom. Kupi svoje instrumente i razguli. Nemoj, hljeba ti, pomagati mi vise. Pusti me, sam cu, makar godinu dana iz lavora se tusiro, makar u tutu ostatak zivota srao.  Hvala ti, samo me ostavi da na miru budem zaglavljen u prasini, nedovrsenim zidovima  i gluposti svojoj. Samo me pusti...