Recitacija

Ima l' proljeca u krajevima vasim? Kod mene , nako. Red kise, red oblaka, red kise. Dani su topliji, to je sigurno, generalno,  vrijeme daleko od budjenja proljetnog . Sunce malo zrakne, visibaba nema, a ljubicice su ionako uvijek stidljive bile.
Nego kakve veze ima proljece sa recitacijom? Nikakve. Eto, da se neko slucajno ne zaleti i pokusa da odgonetne sta je pisac naslovom zelio reci. Nista. Moram nekako post da pocnem.

Sjecam se da sam u osnovnoj najvise od svega mrzio one glupe recitacije, onaj uzas na silu memorisanja teskih, nerazumljivih, rijeci koje su predstavljale izabranu pjesmu tamo nekog skolskog vijeca ili programa.  I hajd sto je moras napamet naucit nego jos emotivno uci u nju, naglasati gdje se kao treba naglasiti, stati mirno, ozbiljan biti.
A dijete si tek. U kecelji plavoj,  neiskvaren, jos uvijek oslobodjen neizbjeznih poroka puberteta i buntovnistava sto isti u sebi nosi. Radis ono sto ti se kaze, pokoran si, pionir pravi. Slusas svoje nastavnice ko svete knjige socijalizma, sutis, ne postavljas protupitanja.
I onda pogrijesis. Smotas se, zacrvenis, ispadas glup, jer boze moj, kako ne mozes da upamtis i opisno da artikulises Tifusare Jure Kastelana ili dubinu rijeci Maksimovic Desanke. Sramota!
Umjesto da su mi dali romane crtane sa likovima komandanta Marka ili Blek stene, umjesto da recitujem profesora Okultisa i njegova naucna zapazanja, umjesto da izgovaram karamba kao vjerni pratioc Zagora  i budem duhovit kao Sir Oliver iz legendarne njujorske TNT grupe, morao sam prolaziti kroz zivu lomacu recitovanja. Katastrofa!

I naletim tako na simpatican video klip. I malo se nasmijem. Ocigledno, bez obzira na godine i okruzenje, recitacije i dalje siju strah i trepet . Jos ako neko pri ruci ima digitalnu kameru i uzas od cipela, ubitacne mogu biti.