Reno...VII

Ovako stoje stvari. Muka mi je od svega. Posto je renovacija usla u svoj treci mjesec, vise je nema smisla zvati imenom tim, a jos manje vrijeme racunati.  Sve je razbacano, sobe su rasturene, zidovi placu za generalnim farbanjem. Ne znam ni da li sam na pola puta ni sta je sljedece . Jedva se krecem po stanu, a kamoli neki kraj uskoro da mogu da nazirem. Stan je gori nego kad sam se tek uselio. A plan je bio da samo kupatilo i kuhinju obnovimo...eh.

Do ovog ugodnog otkrica dosao sam  preko netom zavrsenog vikenda, kad me je iznenada preplavio tsunami frustracija i kad vise nisam znao gdje mi je guzica, a gdje glava. Svega cega sam se dohvatio u krivom je smjeru islo. Htio sam se od muke, ko majmun bananom, mokrom cetkom po glavi istrehat i cekicem po prstima kazacok odsvirat.  Sto vise radis manje se vidi, sto vise renoviras, jos vise stete pravis. Puna mi je cuna ovih radova, ujedam sve oko i u sebi.  Ovo ni OHR vise rijesiti ne moze.

Ukratko. Sve se zakuhalo. Plocice jos nisu zavrsene, tus mi nije instaliran. Kuhinjske elemente treba da namjestim, a nisam niti znam. Tepih je kompletno unisten i morat ce biti zamijenjen, mada nisam siguran da li cu opet gaziti po itisonu ili mozda ce to laminat biti. Pregradni zidovi,  koji su novi,  trebaju biti u skladu sa ostalim. Drugim rijecima, vape za farbanjem. Prvo zakrpavanje, pa zastitni sloj, pa predji jednom bojom, moze i dva puta, moze i tri, neces propast. Ledja me bole, ne sisam se, ne brijem se, zarasto sam u dlaku i iluzije. Lomatam se po stanu ko balerina, arlekin na zici preispitivanja, razbio sam luster u hodniku, nervne me celije ne slusaju vise.  Sto se rodih ovako smotan? Jebem ti renovacije!
Tito dragi, ti si barem bravar bio...