Grad Seattle, drzava Washington. Uglavljen na obali okeana, okruzen bogatim ostrvima i zanimljivim ljudima , sjediste svjetski poznatih firmi: Microsoft, Boing, Starbucks, uvijek mi se cini privlacnim. Pored toga, meni, kao turisti, svi se drugi gradovi doimaju boljim nego moj vlastiti. Valjda tako to ide, kada brzo zivis i radis, nemas vremena da udises svoj grad punim plucima i razgledas sirom, otvorenim ocima. Ovako, Seattle mi, bez obzira na vrijeme, uvijek zeli dobrodoslicu, otvara njedra i prespusta sebe na razgledanje.
Sve je ovo, regionalno receno, Pacific Northwest. Klima ista, stil zivota takodjer, demografija slicna. U ovom, zabacenom kutku jedne ogromne zemlje, u ovom, nazovi ga, izoliranom dijelu, backwater podrucju, nastao je svjetski priznat muzicki pravac koji je promjenio tok istorije. Masa bendova duge, masne kose, u slampavim pantalonama i kariranim , radnickim kosuljama dugih rukava, nepovratno je izbrisla liniju sto dijeli alternativu od mainstrema, a pjesma "Smells like a teen spirit" postaje himna jedne generacije i vremena.
Za sve one koji nisu sigurni o cemu ovdje pricam, grunge je kratak odgovor. I upravo zbog te neke zabacenosti od velikih, svjetskih muzickih centara, daleko od finansijske moci velikih record kompanija, grunge u sebi nosi dozu misticizma, fenomen koji je tesko objasniti.
Sta su to oni imali, a drugi nisu? Kisu? Cime su bili inspirisani? Tamnim oblacima i gustim, crnogorcinim sumama bez sunca? Ko ce ti ga sad znati. Ovo pitanje ostavljam sociolozima, rock kriticarima i necu da ulazim dublje. Jedno je sigurno, kisa pada osam mjeseci u godini i ono malo pametno sto mozes da uradis u takvom klimatskom okruzenju je, zavuc se u stan ili neciju garazu, odvrnut pojacalo do daske i tamburat gitaru dok ti se komsija ne nagovori zenskog dijela familije.
Pozdravljam Seattle, masem mu iz auta. Vrijeme promjenjljivo, prohladno za ovo doba godine, nazad na put, pravac jos juznije. Drzava Oregon.
Nesto manje od tri sata voznje od Seattle-a, smjestio se Portland. Velicinom manji, demografijom kompaktniji, prijatan na izgled, sto bi nasi stari rekli, laid back carsija. Vec je postala tradicija,da svake godine, za uskrsnji vikend, idem u posjetu prijateljima. Vec je uobicajeno da ce biti neugodno hladno, mada bi trebalo biti ugodno toplo. Vec sam pripravan duhom i tijelom i nista me iznenaditi ne moze.
Ulazim u grad, saobraj sve gusci je, mladi na ulicama, Portland u predvecer. Za divno cudo, sunce grije, sve je procvalo, zive boje proljeca se osjetiti mogu. Siroki osmijesi prijatelja i cvrst zagrljaj razbijaju umor od puta momentalno, u sekundi.
Nista od veceg znacaja mi se nije desilo za ovo vrijeme kratkog odmora malo juznije. Vecinom sam se opustao uz koktel margaritu, prigusenu muziku moderno dizajniranog bara i pozamasne grudi konobarica sto cutke prolaze tik uz tebe. Nista nema da kazem o Portlandu , a da vec nisam davno rekao. Nista nema sto bih naglasio, ukazao, putnika namjernika posavjetovao. Nista.
Ipak, ostat ce mi u sjecanju predivna suncana subota Portlanda, toplina opustanja, vreva grada, jednog mjeseca, jedne godine.
Ali, da ne bude bas sve idealno, da se bas ne obradujem previse, podsjetilo me njeno velicanstvo, pacificka kisa. Vratila se preko noci i podsjetila da zadnje za ovu godinu jos nije rekla. To je ono, za sretan put i sjecanje dugo.
No comments:
Post a Comment