Na putu

Sinoc sam gledao Na Putu, posljednji film bosansko-hercegovacke reziserke, Jasmile Zbanic. Svidio mi se, i vjerovatno cu ga uskoro pogledati ponovo, jer kod mene mozak radi na principu pohranjivanja detalja i uskrsnuca istih kad pogodno vrijeme za to se ukaze. Zasto je to tako, jos nisam skontao, ubi me neizdrz. Uglavnom, moracu jos jednom proci kroz film, kako bi mi mozak mogao safatati skrivenosti sto nisam  prvi put uspio upratiti.

Zanrovski, film je drama, ali, (barem kod mene) to ne igra presudnu ulogu. Detalji su ti sto odlucuju, sve ostalo kako poredas domine u glavi. Svijet te filma pogodi u sridu ili ostavi ravnodusnim. Sjeda direktno na utrobu, uznemiri ili jednostavno, nakon gledanja zaboravis. Nema tu pretjerane filozofije.
Ono sto primjecujem kod Jasmile u njenim filmovima su (sto sam  osjetio i u Grbavici) kadrovi sto traju. Mocni, emotivni do srzi. Na momente bas iznenadjuje. Uzet cu samo nekoliko primjera: kadar jezera, kamera polako klizi, hvata prirodnu ljepotu zemlje, koju obicno ne primjecujes ili ne obracas paznju kada si zauzet obavezama zivotnim.  Kadar kada muskarac uci, mada ne razumijes rijeci arapske, melodija glasa pod kozu se uvlaci, osjecas toplinu, postovanje. Kadar kada zene na mostu, pod blagim utjecajem alkohola i sjete,  razgovaraju o dobu ratnog odrastanja, kada se prigusena svijetla grada odbijaju od povrsinu rijeke, za koju znas da po danu ne izgleda tako lijepo,  ali kamera, noc i igra svijetla prosjecno pretvaraju u nesto za pamcenje. Kadar stoji, zelis da se uhvatis, naslonis na zeljeznu konstrukciju mosta, promatras cutke grad i titraje svijetlosti u daljini.

 Dobro osmisljen film. Takodjer, iznenadjen sam ugodno sto su glavni akteri filma (ili sto bi uceni ljudi rekli, protagonisti), glumacki par iz Hrvatske, koji su  odlicno odradili (osjetili) ulogu mladog ljubavnog para danasnje Bosne, a samim time doprinjeli nekom univerzalnom osjecaju da duhovno preisiptivanje lezi u svima nama, bez obzira na porijeklo, ubjedjenja i prebivaliste.