Paralelni svijetovi

Subota je, vrijeme ko rinaka, meni se ne radi nista. Odgledao sam Chelsea-Wigan, nazvao telefonom stari kraj (u pripovjetkama znan kao zavicaj), iznervirao se, po obicaju, blago. Neispijena kafa jutarnja ispred mene na pola soljice stoji, uskoro ce vijesti na BBC-ju, sagnuti reporteri u pancirnim prslucima, humana zastita naroda,  tomahawk rakete i ostala demokratska sredstava ubjedjivanja. Praznina je u meni.
A zasto je tako? E, pa reci cu. Sinoc citam clanak na netu sarajevskog univerzitetskog profesora, dva zivota po cijeni jednog, o fenomenu imigracije ljudi zrele dobi. Covjek jednostavno, bez unosenja emocija, logicnim razmisljanjem, profesorski precizno, lingvisticki maestralno,  poredi, vaga , ukazuje. Imigracijom se sve oko i u tebi promjeni: prostor, ljudi, vrijeme. Pocinjes da zivis dva zivota.
 
I tako, po ko zna koji put , nadjem dio sebe u prici. Nikad nisam napustio (mislima) stari zivot, nikad u potpunosto prihvatio novi. Mucim se. Jer, koji mi kurac treba da pisem na svom jeziku, a vec vise od deset godina zivim na engleskom govornom podrucuju? Ko to mene slusa, cita? Kanadjani? Sta ce mi facebook account da budem u kontaktu sa ljudima koji me pamte kakav sam bio i koje ja nosim u mislima onakve kakvi su bili. Gdje su godine izmedju? Mene vise nema tamo i nisam prosao promjene koji su prosli oni niti su oni prosli ono kroz sta sam ja prosao i prolazim jos uvijek. Sta ce mi taj bestjelesni dodir, virtualni svijet, socijalna mreza, gdje ce me se neko sjetiti samo kada ga elektronska poruka podsjeti da je meni sutra rodjendan i da bi bilo lijepo cestitati. Sta ce mi sve to? Moje je vrijeme stalo onog trenutka kada sam otisao i taj je zivot trajno fiksiran u mom sjecanju. Sada zivim dva zivota. Nesto kao paralelni svijetovi koje pokusavas da spojis u jedan i nikako ti ne ide. I ne znas da li je do tebe ili to jednostavno tako je. Sta bi na sve ovo rekao Darwin? Prilagodi se sredini i opstat ces.
Eh, moj Charlie. Ovo ti je prokletstvo imigracije zrelih godina zivota.  Oba se zivota, prethodni i sadasnji,  ometaju, preplicu. Ne mozes da zaboravis stari, a ovaj te drugi mezeti ko suhoparna obecanja lokalnih politicara koji te uvjeravaju da ce s njima, napokon, krenuti na bolje. Sav si u vakumu,  hermeticki povucen, a zelis sto vise novom svijetu da se otvoris. Zapocinjes razgovor recenicom,  in my former country, pokusavas da budes zanimljiv sugovornicima, da im ukazes kako negdje drugdje neko drugi zivi i razmislja drugacije. I tu stanes.

Ljude, generalno, tvoja prica  ne zanima. Nije ih briga. Ovdje, a i tamo. I ja ih razumijem. Jer, sto bi rekao i sam autor clanka, ciji cu link sa tekstom ostaviti (mada znam da ce rijetko ko procitati do kraja), kada navratim u stari kraj, ionako niko ne pokazuje znatizelju, a kamoli brigu u vezi sa mojim novim zivotom. Jednostavno, iz prakticnih razloga, vi ste za njih nestali.
http://www.6yka.com/bosanacamerika