Jeste da je radni dan bio i da mi se danas nije radilo nikako (noge klecaju, a oci na pola koplja stoje), sinocnji je izlazak bio pun pogodak. Nas troje, razdraganih istomisljenika muzickih i generacija razlicitih, ugodna smo dva sata proveli zajedno.
Pixies su bili planetarno popularni krajem 80-tih kad su sa par albuma poharali tadasnju scenu usli u legendu i stekli kultni status. Njihov izraz muzicki utabao je alter-stazu za bandove sto ce pocetkom 90-tih na sceni pojaviti. Kako to biva sa legendama, ubrzo su se raspali, krenuli putevima krivudave individualnosti, da bi negdje prije pet, sest godina ponovo se okupili.
Ova je turneja nazvana "Doolittle" ( istoimeni album sto ih je svojevremeno proslavio) tako da vecinom prze stvari s tog albuma, mada pokrivaju i cjelokupan opus u zavisnosti od mjesta i publike. Sinoc su tri puta izlalzili na bis. Raju nisu mogo ni granatama kuci otjerat. O zanimanju za njih govori i podatak da se veceras u Vancouvera drugu noc za redom jos jedan koncert odrzava.
Da okarakterisem zvuk benda tesko ce ici. Ukusi su razliciti, a oni su miljama uvijek od mejnstrima udaljeni bili. Ne mogu reci da su bend u koji se kunem do neba i hvalospjeve divljenja recitujem klececi ponizno na grbavim koljenima. Ipak, zainteresovali su me davno, dio su mog formiranja, a osjecaj ugodan i dalje traje. Tako da i danas, negdje u sehari imigrantskih iluzija i zrelih godina neoizbiljnosti (citaj...kartonska IKEA kutija za $ 5...opa.a) drzim kasete sa njihovim albumima.
Ono sto pamtim, svojevremeno citajuci zagrebacku Heroinu i beogradski Ritam, su rijeci uzbudjenog novinara, da se muzicki stil i sama definicija Pixies-a jedino moze otkriti sa akusticnom gitarom u krilu, logorsku vatru i nenamjesten vrisak iz grla. Oh-stop...
No comments:
Post a Comment