Ovdje je veceras ludnica. Cuju se sirene automobila, petarde, buka velegrada zaglusuje. Sa balkona posmatram svijetla u daljini, vecer je ugodno toplo, ko zna sta noc donosi. Da sve jasnije bude, lokalni klub, Vancouver Canucks, nakon 17 godina uspio se plasirati u finale najprestiznijeg takmicenja u hokeju, poznat pod imenom, Stanley Cup. Ko veceras ne guzne, magarac bio. Eto...
Citav je grad vec vise od mjesec dana u groznici doigravanja. Svi prate sta se desava na ledu i izvan njega, svi bi zeljeli biti gladijatori na klizaljkama, a netom zavrsena utakmica bijase slag na torti zadnjih uzbudjenja.
Iako nisam neki fan, hokej je neizbjezna tema, a Canucks ponos grada. Na poslu, u skoli, u canifi, na raskrsnici, u restoranu, kod frizera, svi o hokeju razglabaju. Valjda to tako ide u multikulturalnim drustvima, kada nema puno toga da dijelis zajednicko s drugima, kada si rezervisan i pazis da nekog nesmotreno ne uvrijedis, ipak, s necim se moras identifikovati. Hokej dodje, nekako, siguran outlet za emocije i etno-drzavno pripadanje. Mozes naci mjesto za sebe i sebe u mjestu odnosno hokeju.
Veceras je bilo gutavo, overtime, sto bi nasi stari rekli, triler pravi. Ako me sad infarkt nije strefio, nece nikad. Mada, meni je svjedeno, ne ludujem niti se raspadam od dragosti. Ako je njima lijepo i meni je. Jedino me muci pogresna interpretacija izraza-multikutura. Kad cujem tu rijec, hoce nesto da mi bude. Odmah se ospem od vrata prema dole, nekakav me srklet nelagode osine, nervi mi se mozdani napnu ko strune akusticne gitare.
Znam, svemu su krivi mediji balkanski, njihova preseravanja, niski udarci i ujedanja. A gori od njih jos sam samo ja koji ih citam. Nas vala ni deset finala hokejskih niti stotinu visokih predstavnika gospodje Europe, ujediniti ne moze. To se tako rodi i tu nema puno filozofije.
No comments:
Post a Comment