Nedjelja je jutro

Nedjelja je jutro, zadnja u mjesecu maju. Nestabilno vrijeme i dalje traje, proljece je bez sunca i topline koja se u ovo doba ocekuje. Tmurno. Kisa samo sto nece.

Spavao sam lose, vrtio se, otpuhivao u prazno, namjestao jastuk bezuspjesno. Masnoce obilja hrane prethodnog dana su me zarobile, a ja jos ne kontam cinjenicu da mi tijelo stari i da je najbolje za mene i zeludac moj da dan pocnemo ( i zavrsimo) sa zitaricama, vocem ili suhim dvopekom, a ne sa pola sadrzaja frizidera iznesenim na kuhinjski sto.
Posto pametniji kazu da se klin klinom izbija, a ja njih vazda slusam, skuhao sam  espresso kafu od koje dlake na rukama otpadaju, a mutavi progovore i lagano polozio na zeludac. Sad vise nista ne osjecam. Ni mucninu ni prostor ni vrijeme. Mogu komotno oporuku da napisem.

Sinocnje prijepodne je bilo odredjeno za fubalsko okupljanje ispred malih ekrana. Uzbudjena horda muskarca juznoslavenskih crta lica, sa plasticnim vrecicama punim domaceg peciva, pazljivo zamotanih u celofan da ne izgube toplinu, i sitno narezanog suhog mesa, sjatila se kod mene. Uz povike glasne, dosjetke i doskocice starog kraja,  gledalo se finale kupa sampiona, Manchester-Barcelona. Jos nam je samo falila lirika Selme Bajrami ili Seke Aleksic sa youtube kanala i atmosfera jednog subotnjeg podneva bila bi u potpunosti oslikana. I naravno, tu sam se napucao teskom hranom i sebi nisam mogao doci do veceri.

A kad je vecer pala, zapucao sam na koncert Sam Roberts Banda. Sam je Kanadjanin, ima par hitova , a ja ga bas i ne gotivim, previse je to meni mlako i jednostavno. Ali, pozvali me prijatelji drugih crta lica, nazvat cu ih, sjeverno-americke, i da ne ispada da se izvlacim, s njima sam zavrsio subotu okruzen rock zvukom i sumom centralnog parka. Dobro bilo, ali nista za pamcenje. Ona hrana od podneva i dalje u meni stojala je, nesvarena i masna. Ni koncert pomogao nije.  Znao sam,  noc ce biti zanimljiva i duga

Od ostalih zanimljivosti,  grad se uveliko sprema za finale stoljeca , Vancouver Canucs vs Boston Bruins, a ja sam zabradatio. To je ko fazon kad se igra hockey play-off, zagrizeni pobornici puste dlake lica na slobodu, ne briju se sve dok je njihov tim u igri. Ove su godine Canucks stigli do finala, a dlaka na sve strane.
Da ne ispadnem supak imigrantski, pridruzio sam se trendu, mada je istina sasvim druga. Zena me gotivi ovakvog, zaraslog i izgleda alfa-muzjackog, sto ce reci, da su dlake, bez obzira koliko losu reputaciju imale, idealne dodatak za erotsko-senzualni balans i bracno ozivljavanje . Suma sumarum jutra nedjeljnjeg, dlake sa lica mog uskoro nestati nece...