Go Canucks go...III

Joj, vremena i govana. Pa, dokle vise ove kise! Halo, ima l' koga gore, na nebesima, meterelog kakav, kad ce sunce da me ogrije? Evo, pocet cu plakat od muke. Gdje je ta svjetlost, biblijske price i poceci planete zemlje i zivota na njoj? Juni je mjesec, a kisa, kao sto vidim,  nema namjeru da stane.

Ovdje je ludilo, haos zivi.  Hokejska groznica finala kupa zapocinje. Sinoc je bilo dramaticno, ispred malih ekrana, na ledu i izvan dvorane. Prva utakmica, a igra se do cetiri dobivene i pobjeda domacih u sekundama zadnjim. Meni vala svjedeno, ali moram da se pravim da pratim. Lakse mi je tako nego da svakom pojedinacno objasnjavam da mi hokej u genima nije. Uzivate, koliko hocete. Lijepo je vidjeti gomilu u transu srece. Kako ono kazi mudraci nasi i filozofi seoski, nekom svane , a nekom smrkne.



 Kad vec spominjem igre svjetlosti i pacificke kise sto me mezete, neka davna dosjetka u misli mi iznenada dodje. Ide nesto kao ovako:
Jednom davno, u drzavi bivsoj, u sistemu udarnickom, dosli  delegati razni u posjeti Aliji Sirotanovicu. To je onaj dobrocudni rudar, sitnih brcica, kratkih recenica i duse siroke. Cini mi se da je cak zavrsio na papirnatoj novcanici od deset dinara ili je to bio neko drugi, nisam vise siguran. To za ovu pricu ionako sada nije niti bitno.
Naime, pitaju delegati Aliju, sta da mu urade za njegov trud i poztrvovanje nezamislivo sto pruza mladoj drzavi i jos mladjem drustvenom uredjenju  nezabiljezeno u istoriji udarnistva i radnickog pokreta nasih prosotra. Hoces li auto, novu Ladu, spacek, stan u strogom centru grada, vecu lopatu, samo reci.
Zamisli se Aljo i kaze: "Kad ste vec dosli, mogli ste mi kucu ofarbat."
"Moze, moze, kako da ne. To ja najmanje sto mozemo da ucinimo. Reci koje boje?", delegati ce u glas.
"Pa crne, naravno, kao sto je nebo.", Aljo izusti iskreno.
 Eto, kako se osjecam danas. Mjesec je juni, dan cetvrtak, obala pacificka...